INTERVJU – Pero Nikčević – Umjetnost je moja molitva
UMJETNOST JE MOJA MOLITVA…
Tako obično voli da kaže, čovjek neuporedivog dara, kojim šalje poruke u vidu teško nabrojivih tehnika likovnog izražaja, naše gore list g Pero Nikčević.
Naizgled kao monah a to je istinski i htio postati ali nije se poklopilo, valjda je Svevišnji tako htio, mada su njego-
ve četiri godine baravka u manastiru Reževići bile jedan od najplodnijih perioda stvaralaštva. Nalazio je inspiraciju u vjeri, mirnoj pučini ali i moru kada je bilo divlje i neobuzdano, neodoljivo podsjećajući na njega samog, na njegov bijes.
U tim trenucima samoće, začinjenom gledanjem u sunce njegova linija postaje mač koji skida glave, pušta krv i doziva svjetlost da postane vječni pratilac djelima koji su njegovih ruku djelo. Jer ako, slika nema oreola to je samo pokrivanje zida.
Ponio je on sa sobom mnogo toga iz rodne Stubice a ostavljao strah kao nepotreban prtljag, korakom kao u vojnika tabao je stazu put jedinog cilja, Pariza, o kojem je sanjao još od prvih tragova olovke po nekakvom gužvavom papiru.
Gradu svjetlosti, htio je na žrtvenik prinijeti i taj njegov bljesak kojim je sijao, da bude još svjetliji.Da ga bolje vidi. Da ga zapamte.
Rođen tamo neke nebitne godine, rođen da njegova djela nadžive njega, da linijom nekako obilježi svijet, da produži život u njemu da sa nekom kapljom boje na platnu što se slikarskim zove oboji svijet po mjeri.
Družeći se ovih dana sa tom umjetničkom dušom saznajemo gdje je to sada u stvari…
-Došao sam u vrijeme mudraca, nemam pravo na greške. Uspjeh je obično neuspjeh umjetnika sve dotle dok nijesmo svjesni da smo nešto napravili. Ja samo u ovom trenutku ne želim da odrastem hoću u sebi da sačuvam vječno tog dječaka iz Stubice, jer hoću još uvijek da maštam, ne želim da mi to svijetlo neko ugasi proglašavajući me odraslim.
A adresom…
-U Parizu,ja sam francuski državljanin, na adresi Vila Osman, u okruženju velikih francuskih priznatih umjetnika. Pariz je grad svjetlosti što najbolje obasjava umjetnička djela, bilo koje vrste.Tamo čak valja i umrijeti a kamoli živjeti.
Upoređujući rodnu grudu i sadašnje stanište,bira riječi…
-Ta moja linija koja mi život znači započeta je ovdje, u tom kamenjaru, i lutala je cijelim svijetom sada se skrasila tamo, ali je ona uvijek uz mene. I kada je kadkad zaboravim ponijeti sa sobom ja se ovdje nahranim ove ljepote i ponesem sa sobom veliki naramak inspiracije. Čak mi se često desi da ona i sazre dok je ispustim u mom ateljeu pa bude još i bolja, trajnija.
A u dvije riječi…
-Ja sam čovjek koji nikada nije imao ženu i nije primao platu. Za platu je jasno, uvijek sam bio slobodnjak tražio svakojake izazove od portreta nacrtanih po bjelosvjetskim kaldrmama, na nekom otrcanom papiru okačenom o priručnom štafelaju , ili na koljenu, preko panoa sa ogromnim gabaritima, skulpture, crteža, ulja. Svakako sam nešto i zaboravio sjetiću se nekom drugom prilikom. Sada sam u prilici da mogu živjeti od toga, nije uvijek bilo sjajno.
Žene ili žena…
–Bilo ih je ali nije bilo ljubavi, prazno, te žene su bile objekat a ja sam žudio za ljubavlju da nekom dam sebe a taj da prihvati moje mane, za vrline je lako to svako hoće, sa ovim drugim ide maalo teže. Ali da se razumijemo ja sam stvarao porod ali isto kao i djela bez zvaničnog ugovora.
Kada će biti siguran da je to to i da je došao kraj potrage kaže…
-Kada mi bude u glavi njena slika i ne budem morao da je crtam da bih se je sjećao kada nije pored mene. Ali vjerujem u to, ne napušta me nada čak mislim da znam kako će izgledati.
Je li to došlo sa ovim mudrim godinama ili..
–Ne to je rođeno u meni, uvijek sam više volio da maštam i da je to u snovima lijepo i sadržajno negoli da imam nešto što će mi ponuditi razočarenje.
Snovi…
-Nema većih i manjih, samo ima onih za koje čuje sav svijet i onih koji su prisutni u nekim malim svjetovima, ali su snovi snovi.
A košmari…
-I to su snovi, čak često prisutni u umjetničkim vizijama, pretočeeni u vrhunska djela, pjesmi, slici ,bilo kako predstavljena što čovjek mora da poštuje, ali priželjkuje da se ne ostvare.
Koje su to poruke koje su bliže posjetiocima, književnih večeri i postavkama na galerijskim zidovima. Svjetlost ili tama…
-Umjetnost je religija. Opčinjenost djelima je subjektivna svako nalazi ono što mu je potrebno i pokušava da shvati što je to umjetnik htio da kaže. Sami čin posjete izložbama je tih, kao u bogomolji, to je ustvari vjera.
Na podsjećanje da li je bolje uzeti novac ili napraviti nešto veliko, objašnjava…
-Za one sa suženom sviješću novac je svakako izazov ali za većinu onih koji imaju dušu i svijest nije tako uska, novac je samo sredstvo a djelo je spomenik.
Porazna činjenica današnjeg vremena…
-Bez uporedbe, kada čovjek vođen nekim zlom u sebi postane životinja, uz napomenu da ja volim životinje i da ovo nije na njihov račun, one imaju svoj svijet i tako treba da ostane, ja govorim o bićima kojima to ne pripada a oni se trude da postanu to. U tom slučaju gubi civilizacija.
Kako se sačuvati od te potrebe, nudi nam svoj izbor…
-Moja misija je linija, ona me nosi, ja sa njom vezujem vrijeme, ljude, nebo i zemlju, događaje u kojima nikada ne saopštim kraj, ostavim ga pogledu da definiše ishod. Linija nije uvijek dobra može biti opaka, kao na primjer čim su ispravili krivu putanju puta od mog Nikšića ka Podgorici, stradali su mnogi životi, liniju treba prilagoditi, sa njom se ne smiješ igrati ona je jako ozbiljna definicija.
Na opasku zašto ovdje nije Francuz a u Parizu Crnogorac skoro demonstrativno…
-Onda bih bio fukara,nijesam od onih koji prodaju maglu. To su dva prostora pod različitim komadom neba sa drugim navikama, obilježjima, gore moraš biti to što od tebe traži taj civilizacijski kod a ovdje kako ovaj prostor nameće pravila.
Čije je nebo ljepše…
Llikovno gledajući, ovo naše Crnogorsko, što ogrće ova prelijepa mjesta je neuporedivo. Ali ono Francusko je nekako sa manje zloslutnih ptica na njemu.
Zašto je to tako…
-Zato što je u organizaciji svih djelova društva, porodice,ustrojstva,ekonomiji itd. previše emocija, koje su na tom nama obećanom zapadu, nedopustive.
Na komentar da je u jednom trenu uništio radove nastale u jednom desetljeću, nastavlja…
-Nijesam ih uništio, ja sam im našao utočište od grube realnosti, nijesam htio da dozvolim da ih ubiju oni koji mi nijesu dozvoljavali da umjetnički dišem. Ja nijesam htio masku htio sam zrak bez filtera. Ja sam ih ubijao ritualno, oni su bili nevini ali je društvo bilo okrutno. Ali su svi oni ostali da žive u mom imaginarnom muzeju gdje ja čuvam sva djela koja su se slijedom nekih događaja udaljila fizički od mene. Plašio sam se da moje mladalačke radove ne okuju u ramove i stakla a meni je potreban njihov slobodni let, let samo meni dostupan.
Na pitanje zar to nije mallo ludo…
-Ne nijesam ja lud, nego sam povremeno ljut. To ludilo što umjetničke duše nose u sebi nije dijagnoza, to je posvijećenost viziji. Trajanju. Uvijek bolji šalje goreg u penziju, samo te to ludilo održava da opstaješ. Ponekad previše slušam o tome a ne volim da imam velike uši ja i s’ ovim malim dobro čujem.
Kako je izgledao prvi rad, kako se to sve zbilo…
-Poslat je na neki konkurs u Malim Novinama i nagrađen je ali pod drugim imenom , ja digao bunu i dobijem satisfakciju, isprave grešku čak i pošalju nagradu mada ona nikada nije stigla.
Da li je zlopamtilo kaže…
-Ne, za mene je svaki trenutak početak, zaboravljaš i počinješ, nije važno koliko puta to činiš nego je samo važno počinjati i nastavljati.
A lijepo, najljepše…
-Duša, ona je najljepša, spoljna ljepota je prolazna čak i često neprimijećena a to što nosi ona u sebi vječno traje.
Rođen na veliki svetac, Petrovdan…
-U znaku Raka i u njemu mi je često bilo tijesno pa sada više boravim u podznaku Lava.
Da li se razumije sa drugima…
-Razumijem, sa onim što gledaju na stvari kao i ja .Razumio sam i tvoje misli kada sam ti ilustrovao knjigu čak toliko da je smatram i mojom koliko i tvojom. Ja kada pravim likovni prikaz ne pričam tada je linija moj govor.
Zbog naglog prekida karijere njegovog naslednika velike nade Francuskog tenisa nije saznao za koju bi reprezentaciju Goran igrao, ali ,” šta bi bilo kad bi bilo”...
-Za Crnu Goru, on imaj taj mistični kod Crnogorca, gorštaka, jakog kao stijena. Ima mnogo crnogoraca u ovom okrutnom svijetu koji nijesu nacionalni Crnogorci nego po nekom kroju.
Koliko bi trebalo prostora da stanu svi ti umjetnički zapisi, jasan je…
-Pedeset kilometara.
Na zaključak da to svakako mnogo vrijedi je još jasniji…
–Milijardu, ali ih ne bi’ dao ispod pet.
I nekako, poslije ove iskrene ispovijedi, poslije ovoliko energije, kilometara i milijardi, želje da bih se najradije skrasio negdje ispod Kotorskih brda koja je i ovjekovječio u jednoj
od prilika, poslije snova da ostane upamćen, želje da ne odraste, da sačuva tog dječaka iz Stubice u sebi, velikih očekivanja. Ostaju djela sama.
I pored toga što ima dvije države ni jedna se od njih nije pretrgla da nađe ram takvom stvaraocu.
I da ne bi ostali dužni da ispričamo kako je teklo prvih četrnaest minuta našeg poznastva…
Kako se koja minuta gegala on je na nekom papiru sa nekim malim ugljem pokušavao da me smjesti u nekakav crtež, ja popadom prepoznavao obrise lika i nekom tupom olovkom zapisivao ove riječi…
Prije bih se reklo, jutrom ranim.
Nego li, dana današnjeg.
I pored velikog lokota
na kavezu oko srca
i zabrane ulaska dobrim dušama,
širenja ruku novim prijateljima,
očekivanjima bez kraja.
Tiho, tako tiho,
bez najave i kucanja,
sa malim ključem
u ruci poput svještenika.
Uđe.
Naizgled nesređene misli,
od nemirnog potoka,
napraviše mirni okean.
Bez dogovora, da što više kažemo,
ne pojašnjavajući misli.
Izdeklah par stihova,
sklepanih na brzinu
a on malenim ugljem,
iz našivenog džepa od kapota.
Baci na papir,
ovo moje izborano lice
i sakri jedan mali osmijeh na njemu.
Samo se sjeverac bunio.
Mirko Bedem svjedočio.
Ali uđe i zabravi vrata,
brat Pero Nikčević.
Gordan K. Čampar