Gordan K Čampar – APLAUZ ZA LEGENDE (5) – Pero Stefanović – Nema više Trocadera
foto: Novosti
Igrom slučaja, jedan u istoriju a drugi na neko bolje mjesto, kultno mjesto za provod u Budvi, poznati klub kod Bobice i poznato lice na koje smo navikli da nas dočekuje sa osmijehom i akordima po meraku, otišli zajedno ruku pod ruku.
Pero Trocadero, više od pjevača, više od druga, više od prijatelja, tako tvrde svi koji su ga poznavali a kamoli oni što su sarađivali sa ovim muzičkim znalcem. Zaštitno lice velikog broja sastajališta za mlade, na čelu sa pomenutim klubom, bio je adresa za ispunjavanje želja, ma kako se one nazivale: pop, rok, šlager ili narodnjak.
Pominjao je da ne voli broj trinaest, pa izgleda sa razlogom, nije dočekao da album na kojem je trinaest numera zaživi kako je trebalo, a i taj trinaesti juli kao da je bio neka granica, jutro poslije njega je bilo kobno. Stalo je srce i onda prasak, nestale su rime, osmijeh vječno zakačen na vedrom licu, ostale su samo, pjesme tužne.
Možda su naslovi festivalskih pjesama koje je pisala njegova sestra Aleksandra, govorili o sudbini. Možda je sa njima htio reći;
–Nije važno, ljubavi, uz sva moja jutra, i ovo je jedno od njih, nek ti se zalede obrazi, ako ne dođem na vrijeme, moja jedina.
Okrnjen je i sastav Sergej, Edo, Igor, Pero. Ko će sada pjevati riječi;
-Pjesmu vjetar nosi, da me opije, sve je tu kao prije, istok sunce, reke dvije miluje… posvećene svom voljenom gradu, nezvanične himne Podgorice.
Jednostavno, nakrivio je kačket i otišao.
Gordan K Čampar