Nataša Žurić – Mojkovac – Crnogorka kroz vrleti i vjekove

CRNOGORKA KROZ VRLETI I VIJEKOVE

 

Studirala sam u Petrogradu i stekla

najbolje obrazovanje, ipak me pogledaj.

Jesam i biću uvijek Crnogorka. Visoka sam,

dugih nogu, crne i kovrdžaveć kose, tamnog

tena i očiju, nenašminkanog lica, u lijepoj ali

ne i zavodljivoj haljini. Umijem vrlo dobro da

govorim francuski, kao i ruski i engleski, ali

to od mene ne čini Francuskinju, ni

Ruskinju, niti Engleskinju. Ja sam kršna

Crnogorka. –

 

Jelena Savojska

crnogorska princeza i pretposlednja kraljica Italije

Pariz , 1895 .“

 

Žena u Crnoj Gori, vjekovima je bila podređena muškarcu. Tradicija je

nalagala nepisana pravila, kojima se žena nijemo podvrgavala.

Samim rođenjem, žena nije ubrajana u porodičnu zajednicu. Đetetom su se

nazivale samo muške glave donešene na svijet, dok je za ženski pol, sa srdžbom,

možda donekle i sramotom oca koji je dobio žensko čeljade, govoreno „ pišulja“ –

izraz koji se i danas često može čuti u mjestima gdje patrihajlno vaspitanje

odolijeva vremenima. Za rođenje sina pucalo se iz oružja i veselilo. Suprotno tome,

za žensko dijete se ćutalo, kao da nije došlo na svijet. Brojnost plemena računala se

po broju muških glava.

Muškarac se različito odnosio ka ženskom rodu. Kćerku slijepo čuvao, da ga

ne bi osramotila prije udaje, posmatrajući je samo kao čeljade više na vagnju (

obroku) , koje će se udati čim odraste. Sestru je cijenio samo po snazi plemena u

koje se udala, dok je majku veličao, skoro je vidjevši u liku svetice. U

najnezavidnijem položaju bila je supruga. U kući, nevjesta je važila za nekog ko

mora biti poslušan, ne samo mužu, već cijeloj familiji. Nalazila se u sjenci kako

muža, tako i svekrve, odnosno muževljeve majke. Muževljevu familiju

 

oslovljavala je zavisno od srodstva u kom su bili sa mužem, tj. onako kako ih je on

oslovljavao. Svekar je bio otac, svekrva majka, đever brat, zaova sestra. To

pokazuje i dokazuje činjenicu da nakon udaje njena veza sa rođenim domom

prestaje. U roditeljsku kuću rijetko bi odlazila, i to isključivo uz dozvolu muža.

Žena je u crnogorskom domu bila poslušna, nijema, bez prava na sopstvenu

misao, sopstvenu riječ. Navodim citat iz mog romana „Vječnost u plamenu sna” ,

koji govori o sudbini žene na ovim prostorima:

„Tvrdoglavost je kao zatučeni kamen na majdanu, ni da se slomi, ni da ostane.

Kruni se, a opet drži za stijenu., stijenu vijekovnog vaspitanja, da je ženskom

čeljadetu Bog dao usta, uzeo jezik i sva prava na razmišljanja. U tom priprostom

duhu, Borka je vapila u sebi, klela, plakala, srdžbu nijemo lila, ali, nije mogla od

svog kama koji je rezao njenu dušu. “ .

 

Riječ je pasivni akter u svim segmentima društva. Ona je uvertira, klica ideja,

pokretač revolicija.

Riječ je opomena. Opomena koja je u ženi sazrijevala vijekovima. Njeno

zrijevanje u crnogorskoj ženi, ogledalo se njenom požrtvovanošću, kojom je žena

bila stub porodice, njen prećutni pregalac.

Ako zađemo ispod površine, skinemo skramu očiglednosti, shvatićemo da

žena u Crnoj Gori, bez obzira na neravnopravnost svog položaja, posjeduje i

njeguje duboke emocije okrenute ka muškarcu suprugu, mukarcu sinu, muškarcu

bratu, muškarcu roditelju. Izliv istih, najprije se stapao u tužbalicama, gdje je

njihovo umijeće putem naricanja dobijalo duboku emotivnu sliku.

Tu se najprije začula ženska riječ, snažna, dubokosmislena, elegija koja se

prepričavala, kojom su se tužbalice nadmetale u vještini samog naricanja, odnosno

retorike, gdje naricanje dobija oblik folklornog izraza. Uz naricanje sahranjivani su

njihovi muškarci, veličani svakom riječju.

Drugi, nazvaću ga korak, kojim žena kroz vjekove pokazuje svoju stranu

nježnijeg bića, a snažnog intelekta, dobijao je svoj izraz tokom raznih posijela,

natpjevavanjem sa muškarcima, u poskočicama, na svadbama, i drugim

okupljanjima.

Dugo vremena, žena je bila nepismena, kao i mnoštvo muškog pola tog

vremena, što daje potku usmenom predanju. To nas opet vraća na tužbalice,

naricanja, koje bivaju neka vrsta ženskih mnemonika.

 

Dok su muškarci ratovali, žene su ih ispraćale, ostajući kući sa bremenom

teških poslova. To su prihvatale bez žalbi, samo sa mišlju da se muški živi vrate, a,

one su svojom upornošću, ulažući snagu ravnu muškoj, čuvale ognjište, obrađivale

zemlju, čuvale stoku.

Kako je žena sa jedne strane bila uskraćena za svoj glas, svoje mišljenje,

ravnopravni položaj u društvu, s druge strane žena je opjevavana, uzdizana. Ona je

bila pratilac svojih sinova, muževa, očeva, braće, u mnogim pjesmama, koje su

govorile o bojevima, o smrti, a sadržavale su i lik žene. Tu je crnogorska žena

postajala sinonom bola, gubitka.

Kako su vremena donosila novi dah, tako je i žena u Crnoj Gori sazrijevala,

preobražavajući se u ravnopravno biće sa suprotnim polom. Žena sama bira svog

muža, ide u školu, dobija pravo glasa, biva zastupljena, i često, visoko istaknuta u

mnogim sferama umjetnosti, nauke, diplomatije i drugim oblastima.

U književnosti, žena pronalazi slobodu svog, kako pjesničkog, tako i proznog

izraza.

Podsjetimo se Geteovih riječi da su pjesnici neprikosnoveni vladari svijeta.

Međutim, suprotno tome, poezija ne može promijeniti svijet, ali ostaje svjedok

njegovih kataklizmi. Ona opominje, strada, izdiže, daruje, sebe svijetu, svijet sebi,

kao najveću muzu. Zar sve te osobine ne podsjećaju i na samu bit žene?

Umjetnost je svjedok, borac, konvulzija, pehar epoha. A žena je dio nje, kao

kult ljepote, kao akter u njenom razvoju.

Danas, žena u Crnoj Gori je samosvjesna, uvažena, ravnopravna. U njoj se

spaja tradicija i urbanost, što donosi novu sliku, novi doživljaj, raskošnosti

crnogorske žene.

 

Nataša Žurić

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.