FESTIVAL KRATKE KNJIŽEVNE FORME ZATON 2020 – Fatima Sažić – Dvije francuske kape
Dvije francuske kape
Bio sam dječak od nekih sedam ili osam godina. Dedo je tada već bio vezan za kuću. Bolest je učinila svoje. Po meni,dva su važna doživljaja za njega tada bila svakodnevno. Prvi je ručak. Sofra se morala postaviti tačno u pola jedan. Samo ako bi bila pola sata poslije postavljena, nije htio jesti. To mi je uvijek bilo smiješno. Kumi, moli-nema fajde. Neće ni zalogaja do večere. Drugo značajno dnevno dešavanje za dedu je bilo to da mu je obavezno dolazio njegov ahbab Derviš. Komšija, pa i dalji rođak. Jedno su godište bili, dvadeset i neko, samo što je Derviš držećan na nogama bio. Mogao i do čaršije, sve pješke. Svako jutro bi idi, sređivao papire za penziju. Falilo mu staža, pa teže išlo. Reci bi da bi se on mogao i vratiti pješke, da nije zaduhe bilo. Dedo ga je cijenio.Govorio je da su vojsku zajedno dvije godine služili i da mu je valjao za hranu tada jer je bio kuhar. Dedi, k’o rođaku uvijek je ostavljao sa strane ponešto, da se nađe za dugih noći. Prvo bi u kući kahveniši, a onda bi dedo, kada ih niko ne gleda, nešto išareti Dervišu. Naizmjenično su, čini mi se, da nije uvijek dedo ili Derviš, smišljali razloge kako bi malo izišli iz kuće. Nekada su govorili da će pogledati baštu, alat u šupi, ili jednostavno, udahnuti čistog zraka. Zanimalo me kud idu svaki, ama baš svaki, dan.
Jednog dana sam sačekao da mi iziđu iz vida dvije francuske kape na njihovim glavama, pa za njima. Glasove sam im čuo iz šupe, a kako je bila napravljena od već dotrajalih dasaka, mogao sam ih i vidjeti.
– Jami, Dervišu! Ne sikiraj se! Ho’š li, bolan, sebi kidisat?! Od živih usta nije nafaka o’šla. Sredi’će se i penzija, k’o kad je lopovluk zavlad’o na sve strane. Imaš svoju dicu. Isto da bi te tvoj Sabit gled’o gladna -govorio je dedo Dervišu, a ujedno otvarao plavu kutiju punu duhana. Na vrhu su bili papirići u žutom omotu i šibica.
– Jest, ahbabu -odgovarao je, odmah raspoloženo, Derviš.
– Dok smo živi, sve ćemo. Ne šmiga mi se ni na čije, al’ boli me što mi moje zarađeno ne daju.
– Zarađeno, sigurno, i to pošteno. Bože večere s halalom stečene -podržavao ga je dedo i zapažao da mu se oči cakle gledajući kako mu stare dedine ruke motaju duhan u papirić.
Znao sam da rade nešto što ne smiju u svojim godinama, i sa svojim bolestima. Bio sam dijete,ali ih nikada nikome nisam izdao.
Fatima Sažić