Ranko Grebović – Molitva
M O L I T V A
Čovjek je tvrđava nebranjena
Noćas doživljavam poraz na svim frontovima
Ali ipak skrušeno pred ikonom molim
Za svemirska lutanja koja su me rastavljala s rodom
Pokušavam nagnuti se nad sobom
Da spoznam smisao života i ove pokajničke molitve
Trenuci mi se učiniše duži od vječnosti
U mojoj duši nasta svemirski mir
Zavirih iza sebe i tamo
Ne nađoh ništa osim jedne kovrdže nemirne
Pitam se otkud ona tu
U ovom trenutku pokajanja
Pred malom ikonom Svete Žene
Sa Svetim Djetetom u naručju
Zaklinjem sve smrtnike na vjernost i odanost
Proklinjem sve pjesnike i boeme i sebe samog
Iz grla mi se ote krik i sa usana vapaj
Upućen ni sam ne znam kome
Niko se ne javlja
Sve je tiho i nijemo
I Bog ćuti
Želim da postignem vječnost odlaskom u nepoznato
Gdje stvari imaju oblik žene koju volim
I opet zavirih iza sebe
Kraj uzglavlja nađoh zavičajna brda
Pitam se otkud mene tu
Sa suknom u stadu svemirskom
Saznah, kao i svi postadoh smrtnikom