Žaklina Bagaš – O ljubavi

O ljubavi

Ljetnji dan. Popodnevno sunce daje svoju najjaču toplotu. Pred očima poigravaju slike. Treperavo, kao u starim filmovima. Deda vozi polako, oprezno kako je uvijek i radio. Slušamo neke stare pjesme. Prepoznajem se u nekim riječima, misli mi lete.
Pronicljivi deda, eh taj stari vuk. Upitno me pogledao, ćuti i čeka. Čeka da pričam, kao što je i on meni pričao od kada sam razumjela riječi.

Ispred nas opružila se cesta. Pravina. Kaldrma koja nas vodi od Peći ka našoj Đakovici. Drvoredi niz čitav put, okrečeni do pola, zaštićeni, da bi mogli cvetati i rađati.
Taman tako deda i započe priču. O rađanju, o nicanju, o čuvanju, zalivanju, čišćenju od korova, da bi moglo cvetati.

Znala sam da priča o ljubavi.
– Znaš, Điđi, pričao sam ti, govorio i svačemu. Pokušao upozoriti na nešto sto si možda i mogla zaobići, preskočiti… ali mnogo stvari svi mi moramo sami proći. Dotaći zvijezde ali i pomirisati zemlju. Svi doživimo i uspon i po koji pad. Samo moraš znati da život ide dalje.Čuvaj se riječi. One su melem na ranu ali isto tako i sijeku jače od mača.
Volio sam jednu ženu, prije tvoje bake. Bila je tako drugačija, tako meni posebna, da sam mislio, Bože, stvorio si blago. I jeste bila blago, moje blago. Volio sam svaki tren, svaku noć i dan proveden sa njom. Htio sam biti samo njen i ona moja. Imala je crnu kosu do ramena koja se u slapovima pružala. Pogled ispod dugih trepavica kao crni biseri. Vitka, gracioznog hoda… Ma mogao bih ti je naslikati, jer je uprkos svih godina, ostala kao živa slika u mojim očima. A i zahvalan sam joj, jer je ona bila uvod u ljubav koju sam kasnije doživio sa tvojom bakom. Pričam ti ovo, jer me naučila da nije vrijednost samo ono što je očima milo gledati, već u onom što duša osjeti. Objasnila mi je da ja volim njen izgled, a ne ono što je ona. Bila je u pravu. Mislio sam samo o onome što mi oči vide. Naučila me svemu što sam kasnije darivao tvojoj baki. Ona je bila žena života mog.
Ti si sada djevojka, žena. Vidim ti pogled pun riječi koje ćutiš! Reci.

Pomno sam ga saslušala, dok mi je u glavi bila zbrka. Šta da mu kažem? Da li da kažem, sve je u redu, da prećutim?
Vrelina sunca se pojačavala. Priviđao mi se on! On, koji je bio samo on, ne moj, ničiji. Kako da kažem dedi da ne umijem dva puta da volim! Da li će razumjeti? Kako pjesnik reče :
– “Kako da objasnim okupljenoj masi, jednu staru misao što mi na um pade!

Riječi… koliko je samo sjećanja koja nisu zapisana, koja su vješto preskočena, naslagana u zidove koje niko ne želi ni porušiti, a ni postaviti vrata na njih. Da li sve može stati u te dvije riječi – volim te!
Dragi deda, voljela sam ga i volim. Svom snagom vučice i pileta.
-Zašto vučice i pileta ? upita deda
Zato što sam se borila zubima vučice, a istovremeno drhtala i plašila se kao nejako pile. Zato što sam voljela i bila ljubomorna na njegove sada sijede prorđene vlasi koje mu miluju čelo, a ja ne mogu. Ljubomorna sam na pojačane brazde oko njegovog lijepog nosa, ljubomorna sam na crtu koja okružuje njegove usne, koje ne mogu poljubiti. Ljubomorna sam na njegov parfem koji miluje njegovo tijelo, a moje ruke ne mogu. Ljubomorna sam i na olovku kojom piše a ja bih splela prste sa njegovim. Ljubomorna sam na dah koji izlazi sa njegovih usana, a nije meni namijenjen. Volim tu njegovu nesavršenost, njegova uska ramena, te kapke spuštene, pa skoro da mu oči skrivaju, te bore koje su donijele godine…
– Pa šta onda nije u redu – začuđeno upita deda.
Nisam odmah odgovorila, jer ni sama nisam znala, a možda nisam htjela sebi priznati jednostavnu činjenicu da me ne voli i nikada nije.
Zar bi neko ko voli mogao objasniti naš put, kao što je on meni?
Bilo je kasno januarsko veče, noć uoči praznika Svetog Save. Bili smo nas dvoje. Nebo, nekoliko zagrljaja i mi.
Sastavio je kažiprste na rukama i rekao mi:
– Vidiš kako sam sastavio ova dva kažiprsta? Ovako smo bili ja i ti u ranoj mladosti, jedno pored drugoga.

Onda je rastavio kažiprste i napravio krug.
– Onda smo se ovako udaljili, vodili živote daleko jedno od drug!
Zatim je opet stavio kažiprste jedan pored drugog i reče:
– Opet nas je život sastavio, opet smo bili jedno pored drugog.
Pokazao je kažiprste jedan preko drugoga i rekao:
– Ali, nismo i ne možemo biti ovako zajedno..
Zanijemila sam. Pogledala ga u oči da vidim da je to upravo rekao on, on koji je bio moj, koji sam mislila, htjela, željela, nadala se i voljela ga. Da, jeste.
Pitala sam zašto ne možemo biti tako povezani. Ćutao je. Uspravio se, hodao. Učinio mi se visočiji nego što je bio. Svaka sledeća njegova riječ mi je bila veća, teža, bolnija.
Rekao je da ne zna, ali da je tako.

Ta zima, ledena kraljica. Koliko sam samo željela izvaditi komadić stakla iz njegovog oka, baš kao Gerda Kaju iz bajke. Željela sam život bez komadića. Cjelinu, koja je nestala te večeri, rastopnjena kao grudva drhtajem rastopljenog dana.
Dragi deda, moj prijatelju nad prijateljima. Jedino čime me nesebično darivao, bile su tišine. Tišine koje su mi nekada bile drage, kada sam znala da govore očima, kada su zamjenjivale dodire. Ali ove su boljele i danas bole. Nisam razumjela, a možda nisam ni htjela.

Put smo nastavili ćuteći. Ni drvoredi nisu više isto izgledali. Kao da su povili grane u znak solidarnosti sa ispričanom pričom. Zraci su oslabili i osjetio se dašak vjetra, kao da pokušava ublažiti, pomoći… ali bezuspješno.
Ostali su kažiprsti jedan pored drugog, a kako vrijeme prolazi, opet se rastavljaju praveći isti krug udaljenosti kao i prije nekoliko godina, sada već decenija.
“Sve što ti mogu reći Điđi, srećan je čovjek, a ne zna da ga voliš” – promlja deda, milujući me po kosi jednom rukom, dok je drugom čvrsto držao volan uz uzdah dijeleći i tugu i sreću samnom. I tiho nastavi
– Riječ, moja Điđi.. Ništa ne izdaje čovjeka kao pamćenje. I ništa ga ne prevari kao riječ. Život nisu samo sjećanja prošlosti, već dani koje smo zapamtili, negdje duboko, rodoslovom zapisali.

I opet je božur procvetao, šireći miris Metohijom, iz krvi ponikao, krv i daje, kome je potrebno. Duboko u sebi čuva i pobjede i poraze, da bi se opet iznova rodio po ko zna koji put.

Božur će mirisati, i pričati nove, uvijek iznova nove priče.

Žaklina Bagaš