Željko Perović – MIR I TIŠINA

MIR I TIŠINA

Često umoran sjednem
Na klupu
U parku
Da t’jelo odmorim
A vjetar hladan
I jesen hladna
Zubata
Od prošlosti kazna
Šiba mi lice
I ratuje sa tjelom
I srcem mojim.

U meni sve zamrlo.

Hladilo okovalo tijelo
A pogled kao da noge ima
Stidan od sretanja
U stranu bježi
Da me neko ne prepozna
Da me ne tješi
Od mene su zvukovi
Kao vukovi
Daljinama se skrili.

Ni pomišljao nisam
U parku na klupu
Da sjednem
Nekada sam u prolazu
Krajičkom oka
Gledao u bijele kose
I šešire
Do pola glave upale
Što bradom
I rukama drhtnim
Štap čuvaju.

Evo i vrijeme je
Promijenilo boje.