INTERVJU – Dragoljub Đuričić – RITAM JE ŽIVOT / Gordan K Čampar
INTERVJU – Dragoljub Đuričić – RITAM JE ŽIVOT
Pogleda prodornog, jakog stiska ruke, valjda da odmah vidi sa kim ima posla, bez zadrške, okolišanja, direktno.
Rođen u kolijevci od snijega, sa pogledom u prozračno nebo koje pokriva Kobilji do, mjestu gdje nema vode ali zato niče nada i htijenje, želja da se majčini govori pamte, volja da se postane neko.
I postade, među trides’ virtuoza svijeta, ali zasigurno prvi koji nije dozvoljavao da bubnjevi čame negdje u pozadini scene, već je od njih napravio solistički instrument, sa neprevaziđenim izrazom nepravilnih ritmičkih tonova koji su pravili harmoniju mnogim numerama, toliko dobro, da su ga strogi Englezi uporedili sa Edwardom Vesalom.
Sa dušom prepunom bunta, sa zagrljajem toplim ko postelja, sa rukama kao u neimara, naš sagovornik, Dragoljub Đuričić.
Na pitanje kojeg to njegovog grada, Cetinja, Novog, Beograda, najviše živi u njemu, skoro pa neodlučno odgovara…
Život je zanimljiv sam po sebi, od rođenja. Mislim da sam svačiji i da je svaki grad moj.
Naravno da kada god dođem u Cetinje nešto se u meni dogodi, promijeni. Neki čudan osjećaj, uzbuđenje, valjda je to kod svakog kada dodje u mjesto gdje je rođen, gdje je progovorio, prohodao.
Herceg Novi je nešto posebno, grad koji je nešto najljepše što se može zamisliti, toliko toga u sebi nosi a najviše klimu i prirodne ljepote.
Beograd je možda najotvoreniji grad na svijetu, ima najsnažniji i najtopliji zagrljaj koji čovjek može da doživi u jednoj sredini. Takvog ga pamtim, a takvog ga je napravila tadašnja Jugoslavija.
Sve je to moje i dio je mene, mada se osjećam kao svoj na svome i u Moskvi i u New Yorku, jednako.
Ti rani dani djetinjstva u Kobiljem dolu su svakako bili impresivni, koliko ih se sjeća…
Sjećam se svakog krša, lješnika, kruške, jabučine. Nije se teško sjećati kada tamo nema ništa, čak ni vode. Trebalo je misliti malo na te Cuce dok je bilo vrijeme, ipak su one temelj današnjoj Crnoj Gori, naravno mislim na Katunsku nahiju.
Novi je nudio drugi sadržaj, uz talase nemirnog mora rastao je i nemiran dječak…
Moj susret sa Novim je nešto posebno. Tamo je voz išao “donjom džadom”, a gornjom auta. Možete zamisliti kraj pedesetih a ja kod tetke na moru u Herceg Novom, to je za mnoge bio kulturni šok. Tamo je živjelo mnogo umjetnika važnih za to vrijeme, a možda i za neka druga vremena. Tamo su dolazili turisti iz čitavog svijeta, svako je nešto donosio sa sobom i tu ostavljao, imao je među prvima na Jadranu hotele, plaže. Novi je jednostavno bio avangarda jednog vremena.
Kada se dokopao prvih bubnjeva i kako…
Pa mozda sam imao 12 godina kada sam prvi put ugledao bubnjeve, one prave da ih neko svira. Sasvim slučajno sam se za njih uhvatio, ali od prvog trena su zavladali mnome, ne samo fizički vec psihički, emotivno, da nisam mogao spavati uveče a da ne pomislim da bubnjeve, sanjao sam ih noćima. Naravno niko tada nije ni pomišljao da mi ih kupi. Na razne načine sam se dovijao da dođem do novca, od farbanja klupa u parku hotela Boka, pisanja table za pored puta ,,Hotel Tamairs 17 km”, čišćenja plaže, do “žicanja” izmedju 16h i 17h, kao želim u kino, ali nemam para, pa onda kao nisam dovoljno nažicao i odem kući i stavim u svoju kasu.
Jednog dana sam uspio da kupim polovne, stare bubnjeve marke ,,Trixon”. Neopisivo, nije bilo sna, misli uprte u njih, čista sreća!
A da li je odmah na samom početku spoznao da je ritam ustvari život, ili je to kasnije otkrio, kaže….
Ritam je u svakom čovjeku, nije toga čovjek svjestan ali tim tempom živi, srce mu tako kuca, hoda, misli. Čovjek sazna da voli tek kada izgubi ono što voli.
To što se voli, to se samo živi i nesvjesno je.
Mora li čovjek biti smiren, skoro blažen da bih se onako bučno izražavao…
Mislim da kontrasti život čine uzburkanim. Energija nije kada neko glasno viče, već šta svojim mirom postiče. Tajnu ni dan danas ne znam ali znam koliko je sve u mojoj duši spokojno kada izgledam da sviram najjače. Relaksacijom se osvaja, dušom voli, nema tu mnogo mozak šta da radi, sem da registruje.
Mozak je čudo, ali meni možda najveća smetnja, jer sve što lijepo nosim nema veze sa mozgom, sve živi negdje dublje u meni i žini me uzvišenim.
Teško je izbrojati godine bavljenja muzikom, a kamoli koncerte, po njegovom mišljenju ih je bilo…
Zanimljivo je da ja djeci govorim da učestvuju, a ne da sviraju (to znači muziciranje). Vjerovali ili ne mogu se sjetiti svakog koncerta na kome sam učestvovao, ponaosob, čak i nekog detalja. Bilo ih je vjerovatno vise od 6-7 hiljada, ne govorim nastupa već samo koncerata.
Koja se dvorana najviše pamti…
Nikako se to ne može izdvojiti. Mislim da mi je svaki važan, ali jeste poseban prvi koncert sa grupom Veritasi u domu ,,Partizan”, ispod današnje gradske kafane u Herceg Novom. Završili smo u policiji jer je davne `69. u sali pronadjeno nekoliko brushaltera, šalova i ostalih djelova garderobe, pa smo morali u miliciji da dajemo izjave šta se zapravo dogodilo.
Koncert Marakana `78. sa Zdravkom je bio čudo, Yu grupa `79., Univerzalna sala Skopje Leb i Sol `81., CBGB NewYork `91., Paradiso Amsterdam ’93., Ronnie Scott’s `94., igranke Dom JNA Exodusi, Ribelli Dom omladine Beograda, moj solo concert u Sava Centru `98.g.(zbog preposjećenosti smijenjen glavni organizator koncerta iz Sava Centra). Bubnjarski koncerti Kanli Kula, Herceg Novi, potom prva ,,Cucka Jeka” 2010. godine, Dani bubnjara u Ateljeu 212… Nista se od ovoga ne može zaboraviti.
Ne zaboraviti i onaj pred pola miliona ljudi, koji su davali otpor otuđenoj vlasti…
To je nešto posebno. Sam sa bubnjem i pola miliona ljudi. Jednom mi je neko poslao snimak sa belgijske TV i nisam vjerovao. To je kulminacija bunta i oduševljenja u isto vrijeme, jednog naroda, jedne ideje, misli…
Yu grupa, Leb i sol, Kerber, u kojoj se koži najbolje osjećao, govori ovako…
Ne može se to razlikovati, sve ima svoje vrijeme, emocije, sjećanje i uspomene. Živio sam taj zivot i nisam koristio mozak, sve je nekako išlo iz dijafragme.
Moram tu dodati Veritase jer smo bili čista avangarda vremena za pojmove, tadašnje Jugoslavije ne samo Herceg Novog i CG.
A koji je to velegrad ostavio poseban utisak van mjesta spektakla kaže…
New York sigurno, čudo od grada, to je metropola glavna na planeti, 180 jezika a svi se razumiju, preko 190 nacija a niko nikome ne smeta.
Neka građevina, na jednoj od toliko posjećenih destinacija je ostavila najdublji utisak…
Ja sam Crnogorac pa volim visoke planine, ali ne i visoke zgrade. Toronto toranj, Anakonda Chicago, Twins (kojeg vise nema), ne znam zgradu koja je medju najvišim na svijetu u Shangaju, bio sam ali nisam ime zapamtio jer me ime nije interesovalo.
Nije to Lovcen, Durmitor, Orjen pa da ga nosis u srcu.
Turneje ,,Putujući zemljotres” se prisjeća ovim riječima…
To je bila moja najveća životna škola. Ludnica na nivou Beatles-a šezdesetih ali nisam ja u centru zbivanja, već Zdravko i sve posmatram sa strane. Jako važno za moj dalji život, ostadoh prizeman. Čudim se Čoli, kako je posle svega uopšte normalan?!
A spektakla…
,,Dance-opera”, veliki zalogaj, veliki budžet, komoditet svjetskih razmjera kao i moje saznanje da se parama ne može ništa lijepo ni uraditi ni kupiti kada se radi o umjetnosti. Muka stvara a raskoš razara !!! Velika stvar, volim što sam učestvovao ali…?!
Koga se to od tih mnogobrojnih likova, nasađenih, svako na svoj način sjeća…
Sjecčm se običnih, jednostavnih ljudi, originala, gradskih likova, prepoznatljivih po skercima, Lesa Blesa, Pera Misa, Gaja Us-a, Pracija, Stane Malenice, Marije Brustulin… Sjecam se i rukovanja sa Titom, ostao sam bez glasa od pojačanog adrenalina i nisam znao da izgovorim svoje ime, isto mi se dogodilo pri upoznavanju sa Kornelijem Kovacom.
Od koga je najviše naučio…
Definitivno od John Bonham-a i Keith Moon-a, bilo je i drugih uticaja ali…!
A koga podučavao…
Ljudi misle da odavno imam školu. Sa mnom je sviralo mnogo djece i mladih ljudi, sada vrsnih bubnjara, sa nekima i danas sarađujem, ali tek ove godine imam pravu školu i dvije djevojšice i dva dješaka za koje mislim da im se otvaraju veliki vidici, buducnost. Mislim da sam dosta toga radio sa malim ĐuraĐem Đuričićem, koji sada svira evropski sa 17 godina, ali sam više uticao na pristup, način življenja muzike, a manje na tehniku, znanje.
Svako vrijeme ima svoje principe rada, stilove i energiju. Zbog energije i istine koju smo živjeli mi koji sada imamo vise od 60 godina, muziku slušaju mladi i uče jer je to istina koja se sama od sebe dogodila u jednom vremenu.
Kao sto se dogodio Betoven, Mozart, List, Bah… Sada se mnogo brzo živi pa se mnogo i preskače.
U njegovom umjetničkom izrazu nije strano ni pozorište…
Pozorište obožavam, to je nešto posebno. Dobre muzike su za pozorište one koje skoro pa da ne čujes a ako ih skloniš stvori se praznina. Praznina je jedan vrlo zanimljiv, vazan i nadahnut segment u umjetnosti.
Balet…
To me je bog nagradio. Raditi sa Kostjukovim ,,Dr Jackil and Mr Hyde”, sa Anom Pavlović, Dudom Dragicević, to je možda nešto najljepše što sam uradio. To je najzanimljiviji izraz govora, govor tijela uz ritam bubnjeva u baletu. Ne umijem to opisati ali to dobro znaju svi oni koji su gledali taj balet.
DJ muzika..
Probao sam, zanimljivo jeste ali nisam oduševljen. Radio sam nekoliko nastupa sa: DJ Spenkox, Jorun u Holandiji…
Lijepo je jer se “nasloniš” na elektronski ritam i planduješ.
U mnoštvu nagrada, izdvaja…
Nagrade su mi značile. Sada su oberzvrijeđene jer se dobijaju po drugim kriterijumima, preko tetke, rođaka, političkog i partijskog istomišljenika.
Izdvajam nagradu ,,Village Voice” za `82. godinu, najbolja muzika za pozori[te van Brodveja,,,Zlatni šesirić’” Zmajeva nagrada, dobio od djece, izglasali me, imam i Zlatnu značku za živorno djelo, dvije ,,Estradne nagrade” Jugoslavije, mnoge nijesam išao da primim. Ljepše su mi uspomene koje me podsjete na događaje nego same nagrade.
Ritam ga je u stvaranju pratio besprijekorno, da li je uhvatio životni, kaže…
Život mora da stvara nemir da bi se ritmu prepustio da te vodi. Lijepa je nesvjesnost koja te ritmom nosi a ziviš!
Potomci nijesu krenuli njegovim putem, napravili su drugojačiji izbor…
Pametniji, rekao bih! Reče mi jednom mladji sin Andrija da neće da ga uporedjuju sa mnom i sa majkom i da zato ode na sport. Bio je strašan rukometas, ali i dokaz koliko je velika nebriga ljudi koji vode sport, gurnuli su ga u vatru da igra protiv Enteriosa, sa nepunih 15 godina. Rezime, dva puta operisana ruka, tri puta ukrsteni ligamenti i sa 22 godine je morao da se oprosti od sporta. Na sreću okrenuo se školi i treba za nekoliko ispita da masterira.
Unuci u Australiji su čudo. Moj stariji sin Milan je tamo dugo. Njegovi sinovi, mali, nemaju jos ni 10 godina, imaju bend. Jedan je gitarista, drugi bubnjar i zafalio im je basista. Majka zasuče rukave i nauci da svira bas!
Upamtite da iz Australije uglavnom uspijevaju bendovi koje čine braća!
Koliko ljubav pomaže pri ostvarivanju visokih ciljeva…
Ljubav je pokretač svega, prema bilo čemu, uostalom i sami smo nastali iz ili od ljubavi. Jedan moj drug sa Cetinja kaze:
,,Mnogih od nas ne bi bilo, da ne bješe Tocila!”. Znaju Cetinjani…
Nadam se da će ljubav prema životu, prema našim dragima, bližnjima, ubrzati i pobjedu nad zlom koje se nad nama nadvilo, koronu.
Teško izgubiti bilo koga zbog nje, zato čuvajmo se ljudi! Sahranili smo Žižu od posledica korone, mog zeta, a zapravo je bio vise od zeta. Pominjem ga jer čovjek živi dok ga spominjemo, mnogo me je pogodilo. Čuvajte se i pazite na druge!
Oduševljenje ne krije kada…
To je neko nekontrolisano stanje i dolazi samo od sebe izazvano nečim što ti podsvijest želi, ono je nepozvano i učini te sretnim, ako ta sreća uopšte postoji. Registrujem to kao pozitivno stanje a da li je sreća, ne znam.
A i razočarenje mu je vidljivo u ovim prilikama…
Ono me sroza, teško se oporavljam ali još uvijek nosim surovost onog krša iz Katunske nahije pa mi u tim situacijama probudi odnos prema zakonima prirode što mi pomogne da prebrodim brže.
Od muzike sluša…
Svašta i ništa. Nekada mi je tišina najljepša muzika, nešto što priroda stvori svojim zakonima je neprevaziđeno. Slušajmo i čuvajmo prirodu, mi Crnogorci posebno, da ne nosimo onaj epitet ,,ekoloska” bez smisla. Moramo ga opravdati.
A od knjiga najradije čita, ujedno i preporučuje…
Mnoge su ostavile na mene snažan utisak. Mnoge mi pomogle u životu a i mislim da čitajuci, posjećujući izlozbe, postajem bolji i prepoznatljiviji bubnjar koji ima sta reći. Isac Besevis Singer sa romanom ,,Rob” mi je najviše pomogao, stvorio vjeru u sebe i razbio granice šta se može a šta ne. Granice ne postoje ukoliko nosiš sa sobom jak duh, emociju, a imaš i mozak koji ti ne smeta.
Neki savjet za ostatak svijeta…
Svijet se pogubio. Informatika je dosta toga pobrkala, ljude informisala ,da si niko bez novca i da se život ne može zamisliti bez novca, a ne shvataju kolika je sreća ne dodirivati ga. Profit uništava svijet, ako se ne osvijestimo ne piše nam se dobro. Priroda će neprirodno da kazni!
Na kraju, zašto više ne čuju se ,,kari Šabanovi” i ne čuje ,,Cucka jeka”…
Čim ja nemam odgovor na to pitanje radi se o čovjeku, nekoj zavisti ili nekom nepodobnom mom stavu.
Ja sam rođen i vaspitan po pravdi prirode pa su mi ove stvari nepoznate i zato ne znam. Kriju se oni koji znaju zašto je nema, niko me ni na TV nije pozvao da vidimo zašto je nema?! Toliko o podaništvu i bahatosti pojedinaca kojima nije ništa zaklati vola od 1000 kg za porciju od 200 grama, cejf im je i može im se.
Moramo da radimo na sebi a ne na javnoj prdnjavi kako mijenjamo vlast zarad toga sto su oni prije nas bili loši. Demokratija ne treba da se bavi bivšim i prošlim nego unapređenjem sadašnjosti u budućnost. Ako se neko za 4 godine bavi bivšim sta će i kada budućim?
Osvijestimo se i shvatimo da je život jedan i da vrlo brzo prolazi!
To je bio on. Imali bismo danima o čemu, sa čovjekom britka jezika, nije ni čudo što su mnogi izbjegavali ukrstiti koplja, sa jasnim ciljem i naporima da nikad ne slaže muziku, da se ne ulaguje publici, nego svoju enormnu energiju prenijeti na nju, biti ustvari, dio nje.
