INTERVJU – Jelena Kontić – NA DRUGOJ STRANI PITANJA / Gordan K Čampar

INTERVJU – Jelena Kontić – Na drugoj strani pitanja

Pronaći riječi, ključ za ponekad zabravljene duše i umove, zapisati ono što je važno, naći mjeru, ali uvijek sa zaoštrenom olovkom novinara u želji da se čitaocu što više toga prenese, da ne bude bajato, da miriše na stvarnost, uz poštovanje sagovornika i prilika, nije nimalo lak zadatak, ali postoje i takvi koji iz tih busija izlaze profesionalno i dostojanstveno, pa upravo je takav lik naš sagovornik, novinar, Jelena Kontić.
Djevojka, otvorenih očiju, profesijom ograničene znatiželje u sebi, vesela, uvijek u poslu, o svojim prvim novinarskim koracima govori…
Ljubav ka pisanoj riječi utkana mi je još u ranom djetinjstvu zahvaljujući roditeljima koji su se trudili da razvijaju moju maštu pružajući mi ili čitajući zanimljive priče, romane, reportaže. Kasnije sam u osnovnoj školi imala sreću da upoznam izuzetnu plejadu nastavnika koji su svojim entuzijazmom i ljubavlju razvijali umjetnost i čovječnost u učionici. Afinitet ka novinarstvu se artikulisao tako, ali i kao plod želje za istraživanjem mnogih važnih tema koje se (nepravedno) prećutkuju, pa i kriju od očiju javnosti, te želje za ukazivanjem kako na devijacije u društvu, tako i na bogatstva i sve ono što je dobro i zaslužuje pažnju. Novinarstvo ima i humanu notu što je bio razlog više za odabir ovog zanimanja. Srećom, nijesam bila sputavana onim “novinarstvo se ne isplati”, jer o toj vrsti isplativosti nijesam ni razmišljala, a uvijek sam uživala podršku nabližih. Sjećam se ulaska u redakciju “Vijesti” koja je meni mirisala na ranije zamišljanu radnu atmosferu. Fakultet mi je pružio teoretske osnove, ali sam od istog očekivala mnogo više, pa smatram da je pravi potez bio i rano volontiranje u struci.

Ko je napravio tako briljantnog novinara, ko je usadio taj osjećaj intrige i realnosti , jednom riječju, od koga je to najviše naučila…

Novinarske tehnike sam počela usavršavati, rekla bih, kao veoma mlada baveći se raznim vannastavnim aktivnostima – od đačkog parlamenta i mnogih sekcija u osnovnoj školi, što se na sličan način nastavilo i u gimnaziji, ali ponajviše onda kada sam počela sa praktičnim radom koji traži posvećenost i odgovornost. Učenje je proces koji se često odvija neprimijetno, čitanjem i slušanjem iskusnijih od sebe, akumulacijom raznih ideja i informacija, kroz svakodnevicu i kroz ljude koje sam samo jednom srela, a naročito kroz one koji su na meni ostavili traga.

O rodnom gradu, Nikšiću, adresi žestoke kaldrme, zdušno priča…

Nikšić je “moj grad”, Nikšić definiše mnogo toga što ja jesam i zbog čega jesam – onaj kulturni, romantični, gordi, ali i surovi, nepredvidljivi Nikšić. Grad koji osjećam, volim, istražujem, na koji sam ponosna, ali na koji sa sjetom gledam jer mislim da može biti mnogo više od onoga što jeste… Grad neiskorišćenih potencijala koji danas nudi malo, a uzima objeručke. Trudim se da često istaknem “dušu” kojom plijeni, njegovu kulturnu i istorijsku znamenitost, velike ljude koje je iznjedrio, kao i ljepote kojima mnoge iznenadi, često potcijenjen. To je grad koji krije moje omiljene ulice, kutke i prečice, sjećanja i uspomene, ali i grad tmurne stvarnosti, velikih iskušenja, grad koji ište mnogo od čovjeka.

O Vitu, nezaoblaznim u razgovoru sa ljudima iz tog kraja…

Vito je u mojim mislima jedan mitski Nikšićanin, sami Nikšić u jednom čovjeku. Vito je simbol i poezija našeg grada, onaj koji je na mnoge ostavio pečat koji ne blijedi pod nemilosrdnošću vremena. Gotovo da nema Nikšićanina koji njegove stihove ne zna. Moram s ponosom spomenuti da je, kako je Vito govorio, “za visok nivo njegove poezije” na simboličan način zadužen i moj đed, a njegov drug, alpinista Božidar Frinjo Kontić, koji je osvojivši Mon Blan recitovao na krovu zapadne Evrope čuvene stihove:
“Dobro jutro, jutro sneno,
dobro jutro, nebo plavo,
hvala ti za ljubav ženo,
hvala ti za ležaj travo”.

Snovi, koji još nijesu odsanjani, poznavajući je ne sumnjamo u njihov izvjestan ishod, su vezani za…

Hmm, ambiciozna jesam, ali i tiha u tome. Gajim djetinju radost u sebi, radujem se sitnicama, ali i uvijek imam neke ciljeve kojima stremim. Mišljenja sam da čovjek tokom čitavog života treba ići u susret snovima i ambicijama koji če ga učiniti bolijm, a svaki korak na tom putu ulivaće dodatni smisao i radost našem životnom putovanju . Ambicije se, nažalost, danas najčešće vezuju samo za karijeru ili moć, što dosta svjedoči o konzumerskom, materijalističkom sistemu, a na osnovu toga se danas previše toga mjeri.

Pametna i lijepa, šta nosi veću obavezu u sebi…

Najveća je odgovornost biti dobar čovjek. To je suštinska vrijednost koja obavezuje i koja je imuna na relativizaciju, dok su sve ostale osobine, bilo unutrašnje ili spoljašnje, zapravo varljive i efemerne ako nijesu sazidane nad snažnim etičkim temeljima. Obaveza i cilj su upravo to – ljudskost koja ljude istinski lijepima.

Kako otključati dušu sagovornicima koji imaju što za reći ali nijesu iz tog filma…

Nijesam novinar koji po svaku cijenu traži “priču” i ne zanima ga ništa dalje od toga. Možda je to prirodna prednost kulturne rubrike kojom se tri godine bavim u Vijestima. Ipak, radeći za njemački Dojče Vele (Deutsche Welle) u sklopu projekta Balkan Booster, kao i jedno vrijeme za platformu Perspektiva (produkcija Radija Slobodna Evropa i Mebius Filma iz Sarajeva), imala sam prilike da kroz različite medije izvještavam o različitim temama, samim tim sa raznim profilima sagovornika. Smatram da je u ulozi novinara često neophodno biti psiholog (škinja, istraživač-ica), ili bliska osoba koja ti skuva kafu i u opuštenoj atmosferi dozvoli razgovoru da se rasplamsa. Pristup sagovorniku se mijenja i u zavinosti od njegovog sentimenta i otvorenosti, neke je potrebno isprovocirati, s nekima se dijalog vodi “izokola” uz mnošto digresija kojima se polako dolazi do suštine, a nekima je dovoljno prepustiti mikrofon što mi je uvijek zadovoljstvo. Mislim da je to stvar koja ima više veze sa životnim iskustvom i socijalnom inteligencijom nego sa nekom novinarskom tehnikom koja bi se, recimo, učila na fakultetu. Za sad mi se čini da nemam problema u komunikaciji sa sagovornicima i uz to je arhiva svih tih razgovora jedno pravo bogatstvo, makar za mene.

Da li uživa u tim razgovorima bez kraja, ili ponekad to i nije tako…

Zaista najčešće uživam! Naravno, postoje izuzeci kada to i nije slučaj, ali i tada se trudim da ostanem fokusirana i profesionalna do kraja.

Je li osmijeh, koji ne skida sa lica, oružje za napad ili je to odbrambeni mehanizam…

Osmijeh je veoma snažno oruđe kako se god “koristio”. Ipak, bez sumnje, najljepši je iskren, a to se osjeti. To je i pravi osmijeh, dok smo ostale mi, ljudski rod, kao i mnogo štošta lijepog, iskrivili.

Kakav je osjećaj, pročitati svoj rad…

Mnogi stvaraoci ne vole da analizraju svoja djela nakon što izađu u javnost, bilo da se radi o pjesmi, knjizi ili nečemu trećem. Mislim da je kod novinara to uglavnom drugačije. Svoje tekstove iščitavam u procesu stvaranja, prije objavljivanja, a kasnije – uglavnom pa uvijek. I svaki put nađem neku riječ koju bih mogla izuzeti, zamijeniti, neku bjelinu koju bi trebalo ispuniti… Naravno, čest je i osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti kada svoje ime vidim pored teksta koji smatram dobrim.

A komentar na račun njega…

Komentari i kritika su uvijek dobrodošli i cijenim im, smatram konstruktivnim… Postojanje komentara na internet stranicama je takođe generalno dobar indikator jer može značiti da je članak dopro do ljudi i da su osjetili potrebu da se nadovežu na temu.

Da li bi ponekad izbrisala nešto što je objavljeno, popravila, doradila…

Nijedan rad ne bih izbrisala, jer se još uvijek nije desio neki tekst kojeg bih se postidjela sa etičkog stanovišta. Popravila, doradila, poslala još koje pitanje – skoro svaki tekst je u takvom stanju kada ga naknadno čitam.

O broju objavljenih članaka, naravno uz našu želju da ih bude još mnogo, kaže…

Tu brojku ne pratim, nepoznata mi je jer ne predstavlja mjeru mog zadovoljstva poslom, odnosno tekstovima… U trenutku zasićenja medijskog prostora, te hiperprodukcijom šunda, mislim da je mnogo bitnije brinuti se stvaranju suštinske vrijednosti, a ne pukom nizanju tekstova. A da ih želim još više i da stremim kvalitetu, svakako.

Šta u biti znači biti novinar u pravom smislu riječi…

Mislim da su novinari jedna veoma specifična “grupa”, ljudi za sebe, a vjerujem da se često i ,,na oko” mogu prepoznati. Nijesam ljubitelj definicija, pa tako ne bih ni ja definisala novinara, ali mislim da to mora biti prvenstveno osoba od integriteta, visokih etičkih standarda, odnosno jednostavnije rečeno – na prvom mjestu mora biti čovjek, što i nije toliko naivan kriterijum. Biti novinar znači osluškivati, pričati i riječju i slikom povezivati. To znači provocirati, nadahnjivati, biti empatičan, boriti se za pravdu, ponekad i rizikovati, igrati se, ali naravno i voljeti svoj posao, jer smatram da je bez toga veoma teško, možda čak i nemoguće, biti novinar, kako ste rekli – “u pravom smislu te riječi”.

Kolega u kom gleda uzora je…

Cijenim i pratim rad mnogih kolega, a čitajući, gledajući i slušajući njihova djela pokušavam da proniknem u tajne i majstorske finese traženja, otkrivanja, krojenja priče. Ugledam se na vrhunske novinare koji su ostavili značajan trag u svom zanimanju i čiji opus odzvanja hrabrošću i kreativnošću. To nadahnuće koristim da “podgrijavam” svoju maštu i težim nečemu autentičnom, nečemu što će biti odraz moje duše. Zadovoljstvo mi je raditi u “Vijestima” gdje ima odličnih novinara od kojih mogu mnogo naučiti. Nezahvalno je izdvajati bilo koga od kolega (posebno iz redakcije), ali ću istaći da uživam i divim se emisijama sugrađanke Sonje Vujadinović sa RTVNK. Njene serije razgovora su kulturno blago od neprocjenjivog značaja za Nikšić. Tu je i nedavno preminuli doajen nikšićkog novinarstva, Dino Tuzović, koji je do posljednjeg trena pokazivao pasiju, marljivost, ljubav prema stvaranju, prema svom životnom pozivu, što može služiti za primjer. Na svjetskom nivou bih izdvojila Džulijana Asanža i Orijanu Falači, iz, vjerovatno svima poznatih razloga! Dakle, cijenim sve kolege koji se sa ljubavlju i predanošću, zarad opšteg dobra – boljeg društva, zajednice i kvaliteta života, bave ovim (pomalo i potcijenjenim) poslom.

Može li zamisliti sebe u nekoj drugoj profesiji, odrečno odgovara…

U pravu ste, trenutno se zaista ne vidim van novinarstva. Sada sam predaleko od drugih profesija, a mislim da me tek čeka usavršavanje i ozbiljan rad u ovoj branši. Ipak, mislim da bih uživala i nekoliko drugih profesija, ali novinarstvo je definitivno ona kojoj se želim posvetiti.

Kada ne piše ili ne sluša, čita…

U posljednje vrijeme čitam najčešće djela sagovornika, ranijih i potencijalnih. Uživala sam čitajući “Pariske reminiscence” velikog crnogorskog umjetnika Slobodana Boba Slovinića, zatim i “Nezapisanu istoriju” Miraša Martinovića, kao i publikaciju “Crnogorski mostovi i njihova valorizacija”… Poseban utisak na mene je ranije ostavilo “Slepilo” Žozea Saramaga koje sam čitala prije nekoliko godina, a čini se danas je, sticajem okolnosti, posebno aktualno, ali i “Velika šahovska tabla” Zbignjeva Bžežinskog koju sam uzela kao temu seminarskog rada na fakultetu jednom prilikom i tako je ostala genijalno štivo kojem se vraćam u zavisnosti od prilika… Prija mi i literatura Eriha Froma. Po preporuci jednog kolege trenutno čitam knjigu “Fudbal, sjaj i tama” od Eduarda Galeana koja govori upravo o sjaju i tami najvažnije sporedne stvari u životu, na fonu i o životu u brazilskim favelama, ali i plažama, te mračnom političkom periodu, pripovijeda živote brazilskih umjetnika ove igre čiji sam ljubitelj, a sve to kroz prizmu magije lopte. Ko me poznaje zna da sam vjerni obožavalac apsolutno svih knjiga o “Dječaku koji je preživio” i njegovom svijetu u koji uvijek rado iznova zalutam, mislim da je to i nepotrebno naglašavati.

Preporuka…

Preporuka bi bila da se čita generalno, ali i da se osjeti papir, korice knjige i njihov miris… Odavno već gajim neku romantičarsku teoriju da postoji pravi trenutak kada određenu knjigu uzmete u ruke. Dešavalo mi se da neke stoje na polici sedmicama, mjesecima, a onda kada ih dohvatim ispostavi se da bi sve to vrijeme ranije bilo upravo preuranjeno ili ,,pogrešno”.

A u slušalicama odzvanja…

Sve zavisi od trenuka, ali se obično zakačim za jedan bend ili izvođača dok mi taj zvuk ne dosadi… Oni koji mi nikada neće dosaditi, iako ih ne slušam toliko često, ali u kojima nalazim veliku vrijednost, jesu: Nikola Vranjković, Darko Rundek, Bjesovi, Ritam nereda, bez sumnje – Miladin Šobić. Od stranih izvođača uvijek volim čuti Demien Rajsa, Hoziera, Leonarda Koena, Hooverphonic, ali i Massive Attack, Alter Bridge, Perfect Circle, Amy Winehouse, a posljednjih dana slušam Deftones – “Ohms”…

Nemoguće je izbjeći pitanje o velikom šahovskom dragulju iz Nikšića, Batu Kontiću, koga je prerana smrt omela u namjeri da šahovskim generalima objavi rat…

Vladimir Bato Kontić, rođeni brat mog oca, bio je dragulj naše familije koji je suviše mlad tragično napustio ovaj svijet. Sa svojih nenavršenih 20 godina bio je biser svjetske šahovske scene čiji su uspjesi i rezultati na međunarodnom omladinskom nivou još uvijek ostali neprevaziđeni. Pionirski i omladinski prvak Jugoslavije – one stare od 6 republika, četvrti na kadetskom prvenstvu Evrope, šesti na kadetskom prvenstvu svijeta, nosilac zlatne medalje na ekipnom prvenstvu Balkana i brzopotezni omladinski prvak Evrope 1988. godine, kada je pobijedio i “čudo od djeteta” Majkla Adamsa koji je i danas među nekolicinom najboljih svjetskih igrača. Bio je omiljen zbog svoje dobrućudne i blage naravi o čemu svjedoče aktivnosti njegovih prijatelja koji su organizvali dva super jaka turnira u Nikšiću u njegovu čast, kao i to da je dugogodišnji direktor barske gimnazije, profesor i pisac Maksim Lutovac, objavio knjigu njemu posvećenu – “Balada o Vladimiru”. Nikšićki pjesnik Dušan Govedarica odao je pijetet mladom majstoru predivnom pjesmom “Anđeli igraju šah”. Moram istaći i da je IM Boro Miljanić, sekretar Šahovskog saveza Crne Gore, ove godine napisao prelijep i dirljiv članak povodom 30 godina od nestanka i 50 godina od Batovog rođenja…

Batovom pogibijom je mojoj porodici, djedu, babi i tetki, a naročito ocu koji je tada imao samo 20 godina, vječno otet dio životne sreće. Moj brat i ja smo odrasli slušajući očeve priče o njihovim dogodovštinama, druženjima, anegdotama sa putovanja, i na taj način smo ga upoznali. Batova sjen je ostala vječno živa u našoj porodici kroz elegičnu priču o jednom nasmijanom plavookom dječaku punom ljubavi, koji se sa crno-bijelih šahovskih polja kojima je volšebno koračao, u ranom proljeću svoje mladosti, preselio u vječna polja tišine i sna…
Šta je to čini srećnom, a šta to oko nagna na suzu…
Srećnom me čini mnogo toga, od sitnica pa do onoga na čemu sam (u) životu zahvalna! Porodica, mili ljudi, prijatan razgovor, lijep dan, sunce, osmjeh na licu nepoznatog prolaznika, dobra fudbalska utakmica (kojih italijanski Milan posljednjih mjeseci pruža), ljubazan gest, nečija radost…

A suze…

S vremenom postah veoma laka i na njih.

Na pitanje umije li da voli, sa smiješkom, kaže…

Malo ću se našaliti: s obzirom na svoj horoskopski znak, prilično sam uvjerena da sam sklona dubokim i snažnim emocijama, što mislim da je važan preduslov ljubavi. Ljubavi u meni ima mnogo i srećna sam što imam kome i čemu da je pružim.
Kada bi bila u situaciji da dijeli savjete, svakako bi poručila…
Ne smatram sebe toliko kompetentnom i mudrom da bih izdvajala neke uopštene savjete namijenjene čitaocima. Možda to da uvijek vjeruju i streme dobrome.
Kako je biti sa druge strane pitanja, objašnjava…
Veoma interesantno. Pitanja su bila zanimljiva, introspektivna i podsticajna, uživala sam. Hvala Vam na prilici!

I tako smo pokušali odškrinuti dušu, saznati ponešto sa usana koje obično budu na drugoj strani, naslutiti neke nedorečene misli, i saznati koliko je snage potrebno svakog dana i svake prilike, praviti novinski stubac, kojem nećemo tražiti manu.

Gordan K Čampar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.