Gordan K. Čampar – SJEĆANJE NA ŠEHER SARAJEVO PRIJE GRMLJAVINE(14) – Cener po glavi
CENER PO GLAVI – Nurija Palata
Tik uz tranvajske šine, na nekih desetak koraka, u uzanoj čikmi popločanoj glatkim kamenom, nalazila se “Palata“, restoran, gostionica, kafana, kako se ko osjećao u njoj.
A u njoj sve probrana sarajevska raja, od doktora, sportaša, umjetnika, i namjernika iz čitavog svijeta, nema rase koja tu nije zalazila, u potrazi za dobrim komadom mesa, burekom od srne, kriškom dobrog sira i velikim količinama raznoraznih vina.
Na vratima, osmijeh od uva do uva, dobroćudni gorostas, i riječi dobrodošlice kako je samo on to znao izgovoriti, i svakom po mjeri i na mjestu, Nurija.

Besprekorno ispeglana košulja, tamno odijelo, u rukama bijela ko snijeg ,,hangla“, a u glavi već zna za šta su pridošlice raspoložene, drugim riječima skoro pa niko nije ni izvoljevao, konzumiralo se to što se serviralo po njegovom izboru, a i kada bi u iznimnim prilikama naručeno nešto drugo, obično je dolazilo do pokajanja i prelazilo se na ,,Nurijin meni“.
Ogromni komad bijelog sira iz okoline Prozora, koji komad čuvenog bureka od srnećeg mesa, pogača direktno iz pekare, moraš pljunut u šake par puta da bi je odlomio, čuveni visočki suvi ramstek, tepsija zapečene jaretine ispod kojeg je obično virio krompir ništa manje ukusan, ljuta paprika, i na kraju kad odmakne vino koji zalogaj Paškog sira.
A uz to besjeda, njegova sočna pitanja i odgovori su obično produžavali noć, do pred zoru, sa čašom dobrog viskija u čaši punoj leda.
A naplaćivanje od oka, ,,po glavi“ kako bi on to rekao, i nikada nikom puno niti njemu malo, na nekom posebnom kantaru, čak prepoznajući prilike kada stalni gosti nijesu bili ,,pri šutu“, izgledalo je da bolje poznaje njihov novčanik od njih samih.
Sa filmskim pamćenjem likova i njihovih zanimljivosti, pa se često dešavalo da ih on podsjeća na njihovu priču i detalje vezane za njih.
I nepisano pravilo da ,,gladan najduže pamti“, kojeg se pridržavao, niko nikad nije mogao izaći gladan pa imao ili nemao za platiti.
Znalo se otići do Bune, kod Salka Badžaka, tu blizu kod Kema Drke, u Vogošću kod Ferida i Moma, kod Stipe Bradarića u Splitu, a Dubrovnik je bio rezervisan za ,,Raguzu“ i ,,Domino stek“ kod Marića, dok se obavezno u proputovanju svraćalo, u ,,Sunce“ kod Milovana u Drveniku, tete Olge u Rogotinu i kod Gojka u Jablanici, gdje je uvijek bio rado viđen gost.
Dugo će se prepričavati ceremonijal kada je trgovao suvo na Visočkoj pjaci, kod Igbale, sve je stajalo na tren dok on potrguje.
Dobri stari Nurija i ono vrijeme provedeno sa nim.