Gordan K. Čampar – ŽUTA MINUTA ERNESTA BUĆINSKOG
ŽUTA MINUTA ERNESTA BUĆINSKOG
Najljepša je kad je žuta, takav zaključak donosi mladi i nadareni Banjalučanin, kada opisuje minute, potrebne da čovjek shvati mnogo toga, da je svaki tren presudan i da se svaki minut u vječnost produži.
Odabir žute mimalo namjeran jer je mogla biti i drugojačijeg kolorita, ali se da bi takve bile žućkaste misli odlučio za nju.
Ernest Bućinski
Naoko komplikovan, ali u biti jednostavanog stava prema ovom vunenom vremenu, pronašao je oruđe u vidu aforizma i poezije sličnog karaktera, da tu i tamo ispravi neku krivinu na Drini, pojasni definiciju istine, naroda, izrazi žaljenje što nemamo krila, pojasni upotrebu mozga da bi ideja postala stvarnost, izumitelj nove igre za brigu Čovječe uljudi se, govori o zaguljenima koji se najlakše gule, o maštariji koja je zamijenila razmišljanja, o kraju i početku, o greškama koje nijesu za nauk nego za muku, osvješćenju, o dobijenim ratovima sa zamišljenim protivnicima, postavlja pitanje da li se hladni ratovi dobijaju frižiderima aludirajući na televiziju kao jako oružje, te na kraju priznaje da pobjednik piše istoriju, gubitnik je izokreće, a budale joj vjeruju.
Tvrdnju da ležeći predah ide uz leteći osmijeh, dokazuje komentarom o sličnostima između Bosanaca i Švajcaraca, naravno u korist Bosanaca, uspješno izvedenoj reformi školstva, poistovjećuje faks i faks mašinu kao način dobijanja diplome, govori o pravnicima kojima je lakše hvatati krivine nego primjenjivati zakon, saučestvuje sa lastama što se ponovo vraćaju a znaju kako je, o vremenu kada su se rađali narodni heroji, o ovom drugom vremenu, i jednostavno Jebo Evropu koja Bosnu nema.
Zb(i)rka aforizama daje definiciju guranja, ko gura, kome guraju, zašto to čine, o redu guranja, posljedici te radnje, te na kraju gdje dogurasmo guranjem.
Svaka podudarnost sa stvarnošću je smiješna, ali je takva jer izgleda da nam je takav i život, što dokazuje riječima da ćemo ući u Evropu odmah nakon izbacivanja sa Balkana, proglašava najvećom vojnom tajnom to što nema vojske, pita se ima li života na mjesecu svjestan da ga u Bosni nema, izražava zadovoljstvo tumačenjem Dejtona, obraća se bogu s molbom da ga sačuva nevinih kurvi i poštenih političara, otkrio je novu veš mašinu, upoređuje organe za unutrašnje i vanjske poslove, apostrofira izdaju redom prvo državu pa onda knjigu, demokratiju proglašava uzaludnom na Balkanu, i proziva; Ako je ova vlast glas naroda – dabogda promukla.
Dalje potvrđuje tezu da ko laze mora usput dobro da pamti, jer kada počne govoriti istinu odmah ga uhvate u laži, zemljinu osu zamjenjuje lovom, alkohol sa vinom i pivom, posvjećuje pažnju čitanju sa velikim brojem grešaka, tvrdi da je lakše pustiti goluba nego ispustiti dušu, otkriva da nijesmo više nesvrstani nego su nas svrstali napokon, ali u budale, i dodaje da se još samo oni poštenjem hvale, bavi se preradom gvožđa i preporučuje da se pipa dok je hladno, pucanj iz šupljeg pretvara u pogodak u prazno, mijenja novu godinu za nov kaput, i sve je to s vezom ili bez sve je bezze.
Za ljubav tvrdi da nije paradajz nego da je ljubav kečap, žaleći se usput da mu je prvo zabranila izlaske a potom i ulaske, ustanovljava i jedinicu za dužinu braka u vidu dlake na ženinoj nozi, ali da trajanje može biti produženo podizanjem kredita gdje je žirant žena, i da čak i laž može biti korisna na tom putu, osuđuje seksualnu recesiju; kad može ne da.
I na kraju nam filozofira teoremom da uz batinu; i smijeh je izaš’o iz raja.
Vrlo jednostavno, sve smo mi ovo tobože znali ali se ipak Ernest sjetio toga, upakovao u sročene izraze koji nam stvaraju jasnu sliku o vremenu koje prolazi neumitno pored nas a mi samo uspijemo s vremena na vrijeme gricnuti neku sitnicu od njega, jer današnja pravila pišu, ,,školovani pošteni nepodkupljivi ostvareni ljudi u uskim odijelima”.
Ernest, jako ozbiljnim smijehom, priziva ljubav da njom uradi neke opravke na ljudima koji misle da je svijet napravljen zbog njih.