NEKI DRUGI ČOVJEK – Savo Markoč

Neki drugi čovjek
(Po stihovima „Daleko odavde drugi čovjek odgaja moju djecu, i spava sa mojom ženom, spava sa mojom ženom“, Rijeka Dešut, poezija, Raymond Carver)

Miljama daleko odavde, neki drugi čovjek, neki sasvim nepoznati čovjek brine o mojoj djeci, vodi ih u obdanište, ili ih sad već vodi u školu, vrag će ga sam znati. On spava sa mojom ženom, dijeli krevet sa njom. Kad kažem da spava sa mojom ženom, sa mojom bivšom ženom, mislim na ono što muškarac i žena rade u krevetu. Moja djeca spavaju čvrstim snom u sobi na spratu na kraju hodnika. Potpuni tuđinac ih ljubi u obraz, pokriva ih ćebetom, ili im čita priče za laku noć. Ranije, dok su bili manji, pjevao im je uspavanke. Ne mare što im radi pravi otac, već odavno su zaboravili ko im je podario život.
A ja grbačim za dolar na sat. Zaradim deset komada dnevno, potrošim dvanaest na ovo smeće koje još samo ti zoveš viskijem. Uostalom, zašto ja ovo tebi pričam. Pa ti to najbolje znaš. Svaki pišljivi, krvavo zarađeni cent ostavim ovdje kod tebe. Ona grčka svinja, onaj Papanešto, jebalo ga prezime, smrdi kao tvor. Ko još ima takva prezimena, osim debelih grčkih svinja koje nikad u potpunosti ne nauče da govore jezikom kojim ti naređuju. Valjda nikada ne mijenja gaće i čarape. Uvrnute, čekinjaste dlake mu vire iz nabubrelog, baburastog nosa. Prašuma mu se nastanila u ušima. Neprestano gricka bijeli luk. Vadi čenove iz prljavog džepa kariranih pantalona, drži ih u šaci, guli ih umrljanim oteklim prstima. Lagane paperjaste ljuspice lelujaju kao pahuljice ranog zimskog snijega, prije nego se zalijepe za zeleni betonski pod. Razmetljivo se hvali da redovno jede supu od istog tog luka. To je, kurvinski se smije dok nam velikodušno otkriva strogo čuvanu tajnu eliksira dugog života, sto puta djelotvornije od bilo kojeg antibiotika. Zaudara mu iz usta. Bazdi. Okrećem glavu, pritiskam nos palcem i kažiprstom svaki put kad mi se približi. Ne mogu da podnesem nesnosni smrad, sve one otrove koji mu izbijaju iz svake pore na tijelu.
A neki drugi čovjek, neki sasvim nepoznati čovjek, možda nije normalan, moguće da ima neki psihički poremećaj, neku polnu bolest, da budem iskren volio bih da ima neku neizlječivu polnu bolest, ali bolje da ne razmišljam o tome, odgaja moju djecu. I spava sa mojom ženom. Dobro, znam što hoćeš da kažeš, sasvim si u pravu, sa mojom bivšom ženom. Vodi moju djecu u školu, vozika ih u Plimouthu iz šezdeset osme. Poslala mi je jednom, ali samo jednom, sliku srećne porodice. Na poleđini je pisalo Jesus loves us more than we deserve . Kako koga, moja draga, kako koga. Krstarili su Amerikom uzduž i poprijeko. On i ona naprijed. Djeca, ne razaznaju im se lica baš najbolje, jedva vidljivo se naziru nejasni obrisi prilično loše uslikanih figura, sjede na zadnjem kožnom sjedištu iz jednog dijela. Plymouth se crveni, sija, puca od zdravlja. Podsjeća me na ogromnu, jarko crvenu ispoliranu jabuku. Nije dobro, kažem ti, nije uopšte pametno gledati u takav auto. Mogu da ti stradaju oči, da izgubiš vid. Oslijepiš. Toliko je čist, uglačan, tako nezdravo sija. Ali mene lažni sjaj pretjerane uglačanosti ne može da prevari, nijesam ni ja od juče. Hahaha, pa ti me bar znaš. I ja sam išao u neku jebenu školu, i to dok su škole još uvijek opravdavale imena koja su nosila. Zamišljam ga dok razgovara, on, taj pametnjaković, sa razrednicom. Pretvara se. Lažno se predstavlja. Moja žena ćuti, ništa ne govori. Vjeruje u njega, u njegov sud, sigurna da on i te kako dobro zna što je najbolje za moju, njegovu djecu. I druge majke ga vole. Da budem iskren, voljeti nije najsrećnije odabrana riječ. Obožavaju ga. To je već mnogo bolje. Ne mogu se čudu načuditi kako valjano brine o djeci koja nisu njegova, ili to sada već i jesu. A ne kao oni njihovi trupci, oni balvani koji samo razmišljaju koliko će limenki piva da sliste poslije obilnog ručka.
A ja, ja se svakim danom sve više i više bojim. U međuvremenu sam diplomirao strah. Strah od zvuka sirene policijskih kola koja staju pred kućom u dva sata ujutro. Strah od zvonjave telefona u gluvo doba noći. Od nekog kurvinog sina koji besomučno udara zvekirom o metalnu ploču na ulaznim vratima. Danju ili noću. Sasvim svejedno. Od pijanih mornara koji ne prezaju da ti zabiju nož između trećeg i četvrtog rebra kako bi se dočepali nekoliko pišljivih dolara koliko im nedostaje za novu turu pića. Od pokretnih izvora sifilisa u liku i obličju drogiranih prodavačica ljubavi u pocijepanim čipkanim čarapama. Od vječito nezadovoljnih makroa i pripitih, ostarjelih kurvi kojima je istekao rok trajanja. Od tronogih, bezrepih mačora veterana koji su uspjeli da prežive Februarske ratove. Od pisama, razglednica, novogodišnjih čestitki. Od telegrama. Od bilo kakvih pošiljki. Ne sjećam se kad sam posljednji put otvorio poštansko sanduče. Ono, dolje, pored same ceste, ono koje više podsjeća na kućicu za ptice nego na sanduče. Imam strah i od nesanice. To je prilično loše stanje. Vjeruj mi na riječ, nesanica je prokleto gadna stvar. Grozno raspoloženje. Ako se noćna razdražljivost još uvijek može nazvati bilo kakvom vrstom raspoloženja. Ili još gore, bojim se da ću najzad uspjeti da zaspim, da ću isuviše čvrsto da utonem u san, da se više nikada neću probuditi. Da nikada više neću moći da vidim moju, sada već njihovu djecu. Strah od stalne borbe nesanice i sna. Ko će da izađe kao pobjednik, ko će da pobijedi noć, a ko da nazove dobar dan? Ionako se tu ništa ne pitam. Ali se bojim. Plašim se da ću naposljetku ostati vječito sam. Ogoljen do kostiju. Potpuno sam. Samcijat. Da ću zaboraviti da pričam, da neću imati s kim ni riječ da progovorim. Proganja me strah od prošlosti, od sadašnjosti. Od budućnosti koju nikako ne uspijevam da vidim. Ja sam doktor za strah. Znaš, od sada pa nadalje da me zoveš Doktor Za Strah. Doktor Za Strah je sasvim dobro ime za čovjeka kakav sam ja. Ili bi moglo da bude i zanimanje? Ukoliko nađem dovoljan broj pacijenata. Onih nalik meni. Ili se tebe sve ovo uopšte ne tiče?
Dok ja ovo tebi pričam, neki drugi čovjek, meni potpuni neznanac, možda je i bolesni perverznjak, ko će ga znati, odvodi moju djecu na bazen, ili na kampovanje, na … znaš li ti uopšte gdje se odvode djeca kad ne idu u školu? U jednom šatoru spava sa mojom ženom. Usko je, nema dovoljno prostora. Mada, ne mare previše za komforom. Gore u planinama je noću hladno. Griju se golim isprepletanim tijelima. U drugom se gužvaju moja djeca. Ne dolazi im san na oči, boje se mraka, plaše se zvukova na koje nisu navikli. Imaju strah od nepoznatog. Osluškuju, ne prepoznaju šumove koji dolaze iz drugog šatora. Strijepe, ne smiju da provire glavu napolje. Drhte. Noći su gore prilično mračne. Mnogo tamnije od onih u gradu. Uskoro čuju majčin glas, ili nešto nalik glasu. Nije joj dobro. Jauče, teško diše, onda ubrzano, sve brže i brže diše. Otac, zovu ga tata, već odavno ga zovu tata, dahće kao pas. Isto tako dahće njihov kudravi Monty kad je pakleno vruće u julu ili avgustu. Čuju glasne krike koji se samo nekoliko trenutaka kasnije stapaju u snažan frktavi urlik. Tako zavija vuk, pomisle. Odjednom nastaje tajac, više se ništa ne čuje. Zagrle se, navuku ćebe preko glave. Izgleda da je vrijeme za spavanje. Nekako, ne pitaj kako, znam, jednostavno znam. Ne treba biti naročito pametan da bih znao.
A smrt dolazi polako, šunja se, ali ipak dolazi. Osjećam da me prati sve vrijeme, krišom, da mi dahće za vratom. Valjda je smrt za stepenik više od straha. Dolazi skoro svako veče. U snu. Kad napokon uspijem da utonem u kakav-takav san. Sanjam samo crno-bijele snove. Nikada u boji. Da li snovi uopšte mogu da budu odsanjani u boji? Znaš li ti išta o obojenim snovima? Ali branim se, hoću da vjerujem da se to dešava samo starim i bolesnim. I propalim ljudima. Ne i meni. Odbijam da povjerujem da sam star, ili bolestan, još manje da sam jedan od onih od kojih je i Bog digao ruke. Obmanjujem, lažem samog sebe da sam još uvijek dovoljno mlad i zdrav. Pokušavam da na prilično jeftin način prevarim smrt. Kao da je smrt glupa, ili gluva, kao da već odavno nije prozrela moju namjeru. Ali ništa ne govori, ne protivurječi. Ćuti. Ostaje potpuno nijema. Za sada sve to još uvijek funkcioniše, radi, baš onako kako sam zamislio, tu malu, prljavu, glupu igru u koju ni sam više ne vjerujem. I ja sam ćutim kao zaliven, ne kažem ništa, samo se nadam da će igri što kasnije doći kraj. Ne želim da znam kada. A danju, danju nemam vremena da razmišljam o bilo čemu. Na poslu se trudim, radim koliko ne mogu, pazim da se ne spotaknem o luk koji je počeo da raste iz smrdljivog dupeta zadriglog Papadicka. Slobodno vrijeme, ono malo što mi ostane, proždirem kao gladni pas lutalica kad se dočepa sočnog krvavog bifteka. Nemam jebene mjere ni u čemu. Osim možda u hrani. Dobro, i to je nešto. Uostalom, čemu sva ta pomama za hranom – zašto uopšte trošiti toliko novca na nešto što mijenja izgled tvog tijela u ogromnu, vrećastu gomilu omlitavljenog mesa bez trunke mišića.
Nisam ti pričao. Ili jesam? Kako ću uopšte znati što sam ti ispričao? Izgleda da su ti riječi skuplje i od ovog otrova kojim me truješ. Prethodne noći sam, ili je to bilo prije dvije, ili tri noći, usnio čudan san. Znaš onog neznanca, onog stranca, onog koji dijeli krevet sa mojom ženom, već sam ti govorio o njemu? E, taj, taj neki drugi čovjek odvodi moju odraslu kćerku, moju lijepu Donnu, sada već pravu ženu, do oltara. Predaje je nekom krakatom dvometrašu u bijelom odijelu, nekom albino crncu. Valjda je albino. Crnac sa bijelom, uredno začešljanom ravnom kosom do ramena. Samo ga odaju usne i nos. Prave, široke crnačke usne! Gotovo je nevidljiv. Nikada ranije nisam vidio albino crnca, da budem iskren nisam siguran ni da sam vidio albino bijelca, ali poslije sinoćnjeg sna više ni u šta nisam siguran. Sve je izgledalo tako stvarno. Pola crkvene sale je ispunjeno njegovom rodbinom, stari papa i mama, roditelji, jedanaestoro braće i sestara, i jedna polusestra, valjda sa majčine strane, i podosta, nisam ih uspio sve prebrojati, tetaka. Sjede u klupama, mirno, ne pomjeraju se, gotovo da ne dišu. Kao da se plaše da bi nešto moglo poći po zlu, pokvariti svečanost njihovom bijelom mezimcu. Sa druge strane, u prvom redu, sjede moja žena i sin. Okreću glave prema Donni i zadovoljno se smiješe. Trljaju ruke. Izgledaju srećno, kao neko ko je upravo dobro trgovao. Prvo što sam jutros uradio, pitao sam mog Papasmrada da li nešto zna o snovima, ili još bolje o albino snovima. Sumnjam da je očekivao takvo pitanje prije prve jutarnje kafe. Poslije nepodnošljivog podrigivanja, smrdljivog zadaha kojeg je ispustio iz usta, treba da budeš srećan što još uvijek imam posao koji će ti i dalje koliko-toliko puniti kesu. A ti, jesi li siguran da ama baš ništa ne znaš o snovima? O bilo kakvim snovima. Crno-bijelim, ili onim u boji. Sasvim je svejedno. Mada, baš bih cijenio kada bi znao nešto, makar nešto, o albino snovima. Ali, ne, u redu je, razumijem, tebe se sve ovo uopšte ne tiče. Fućka se tebi za moje snove.
Ne, neće me biti narednih dana. Tvoje šare, škrabotine koje jedva da liče na crte, upisane tom drhtavom, nervoznom rukom, skoro su pojele moje dane odmora. A i matora, brkata Marie traži za dva mjeseca unaprijed. Imam neki čudan osjećaj da se bojiš da će sve ostati samo mrtva recka na šanku, ali nisi u pravu, staro momče, uopšte nisi u pravu. Prvi čovjek će kad-tad doći da izmiri svoja dugovanja. Budi siguran da hoće. Jedino mi ostaje da, kao i svih onih dana kad ne znam, ili ne mogu da radim ono što bih htio, častim sebe svim slobodnim vremenom koje imam i ne radim ništa. Mislim da će drvena, škripava stolica za ljuljanje na starom hrastovom trijemu odlično poslužiti. I kafa, nekoliko čašica jeftine kukuruzovine i cigareta zalijepljena na donjoj usni. Sasvim dovoljno za početak, makar dok mi ne dosadi, ili dok se ponovo ne zaželim Papinog podrigivanja. Znaš, stari moj, nek ostane među nama, ti si sasvim dobar slušalac, nikome se tako iskreno ne ispovijedim kao tebi, i priznajem, uvijek sam te uvažavao, nikad nisi išao naokolo i ogovarao me, ali si prilično loš sagovornik. Možda da ponekad, tek ponekad, promijeniš baterije na slušnom aparatu. Ili nemoj. Valjda je ovako bolje za oboje.