JOHNNY BAKSUZ – Savo Markoč

Johnny Baksuz

Zasnovano na vjerovatno neistinitoj priči Johnny Baksuza

Johnny Baksuz se nikada nije ženio. Jednostavnim jezikom kazano, nije mu išlo sa ženama. Ili se, da bi opravdao nadimak koji je vremenom postao sastavni dio njegovog imena, uvijek družio sa pogrešnim ljudima. A takvih mu, ako se uzme u obzir okruženje u kojem se kretao, nikada nije falilo. Mada, znao je reći, ukoliko bi pronašao neku dangubu, nekog od onih njegovih tresikura koji bi se udostojio da ga sasluša onoliko dugo koliko bi trajalo piće koje bi mu platio, da to i nije bilo toliko loše. Bio je pošteđen uvijek neugodnog razvoda, plaćanja kojekakvih alimentacija, dijeljenja ili potpunog gubitka zajedničko stečenog imetka, kuće ili neke druge nekretnine, koje, ako ćemo pravo, nikada nije ni imao, ili, da bude još i gore, neprijatnog osjećaja krivnje koji je nerijetko pratio one koji su prošli kroz slična predvorja pakla. Tako nešto ni u najluđim snovima nije htio sebi priuštiti. „Ne, hvala“, rekao bi, „sve ono što mi ljudi mogu dati, pa uzeti, ili od čega me može zaboljeti glava, i ne treba mi.“
Živio je u ulici Joplin, u suterenu zgrade čiji su duguljasti, pravougaoni prozori, zaštićeni ukrštenim gvozdenim rešetkama, gledali na popločani trotoar po kojem su danonoćno paradirali šarenoliki modeli obuće koje su nosili njegovi sugrađani. Suteren nije bio ništa drugo do mnogo ljepši naziv za zagušljivi, neprovjetreni, slabo osvijetljeni podrum čiji su zidovi i plafon bili isprepleteni metalnim cijevima. Od onih najužih do onih u kojima bi se mršavi, bog zna kada posljednji put pristojno nahranjeni beskućnik, mogao ugodno smjestiti.
Izdržavao se od povremene socijalne pomoći koju je dobijao kao neko ko je bio hronično nezapošljen. S vremena na vrijeme ček za nezapošljena lica bio je uvećan za simboličan iznos koji su primale osobe sa lakšim oblikom invaliditeta. Ali, ni to nije bilo dugog vijeka. Sumnjičava gospođa Eagle, kako bi joj obično tepao, nije joj znao pravo ime, još manje se trudio da ga sazna, pažljivo ga je odmjerila, uputila mu nekoliko uobičajenih, proceduralnih pitanja, ljubazno ga zamolila da prošeta do ulaznih vrata, da se okrene i vrati do žute linije koja je bila iscrtana na podu, na samo jardu udaljenosti od njene zaštićene teritorije¬, teškog kancelarijskog stola od punog drveta. Uputila mu je dugi, prijekorni pogled, dobro ga odmjerila, i visoko podignute glave, poput nakostriješene kreste uvijek gladne grabljivice, nemilosrdno se stuštila na skrušenog Johnnyja.
„A, što to nije u redu sa tobom? Ne vidim ništa neobično, nešto što bi me navelo da povjerujem da si invalid“, rekla je podrugljivo.
„Ja sam Johnny Baksuz“, smušeno je odgovorio.
„Priznajem, zaista neobično ime. Ukoliko bih našla i najmanji povod da budem dobre volje, rekla bih da je čak i simpatično, ali ipak ne vidim dovoljno dobar razlog da i dalje primaš nadoknadu. Ko ti je uopšte dozvolio tako nešto? Ona moja bolećiva prethodnica, kladila bih se da je ona?“, rekla je.
„Možda me niste baš najbolje razumjeli. Ja sam baksuz. To se ne da vidjeti golim okom“, objasnio je. I dalje je stajao nasred sobe prilično zbunjenog izraza lica, samo jednu stopu udaljen od duge, žute linije.
„O, tako. Kažeš da si baksuz. Ali to nažalost briše tvoje ime sa liste osoba sa invaliditetom. Biti baksuz je nešto što je zaista vrijedno poštovanja, ponekad i žaljenja, ali ne kad sam ja u pitanju, i nema sumnje da zahtijeva, najblaže rečeno, unapređenje na listi, pomak na sami vrh“, ućutala je na kratko, pogledala u spise koje je držala u ruci i odložila ih. „Ali, kao u inat, nije predviđeno zakonom“, rekla je. „Ma, baš si pravi baksuz.“ Dohvatila je dobro zašiljenu olovku i nervoznim pokretom ruke prekrižila papir koji je stajao položen na stolu ispred nje.

Ali, nije bilo baš sve tako crno kako je izgledalo na prvi pogled. Imao je Johnny i svojih svijetlih trenutaka. Gotovo svakodnevno je provodio slobodno vrijeme sa djecom iz ulaza zgrade u čijem suterenu je živio. A slobodnog vremena mu je rijetko kad nedostajalo. Uživao je u kreativnom dangubljenju, kako je u šali volio reći za višesatno gluvarenje na malom, blago ulegnutom amfiteatru ispred velikih dvokrilnih vrata. Ponekad bi zažalio što jedno od njih nije bilo njegovo. Bio je zadivljen riđokosom Thelmom, pravim, malim žbirom kojoj je rijetko kad što moglo promaći. Neka čudna, neobjašnjiva, treperava spona se osjećala između njih dvoje. Naravno, povremene napade slabosti, prikriveni žal za neostvarenim očinstvom držao bi samo za sebe, nikad ne izgovorivši nešto što bi slučajnog slušaoca moglo navesti da posumnja u njegovu navodno besprekornu ravnodušnost. Bilo kako bilo, druženje sa djecom je odisalo iskrenom nevinošću bez ikakvog interesa, što se za zadimljeno kafansko pajdaštvo ni u najveselijim trenucima pijanstva nije moglo reći.
„Johnny, oćeš li već jednom da prestaneš da ih truješ tim tvojim žalopojkama? Ja sam taj koji ih poslije tješi i briše im suze“, začuo je glas Blake Killjoya. Kućepazitelj je nepomično stajao ispred ulaza u zgradu, leđima naslonjen o teška drvena vrata. Držao je visoko podignutu glavu i opušteno pušio.
Johnny nije ništa rekao. Nije volio Blake Killjoya. Još manje je volio njegove neprimjerene komentare. Bio je pravi majstor da ubije ono najbolje u čovjeku, ponajviše dobro raspoloženje. Baš kao da ga je bilo napretek. Ovo je bio jedan od onih dana kada je htio da pobjegne od nadimka koji ga je svih ovih godina pratio u stopu. Ni po koju cijenu nije htio da dozvoli da mu ga pokvari neki bezveznjak koji je sebe zvao Blake Killjoy. Mirno je sjedio na hladnoj, uzdignutoj kamenoj ogradi, nadao se da će uhvatiti bar malo poslijepodnevnog sunca i ublažiti kostobolju koja ga već dugo nije ostavljala na miru. S nestrpljenjem je očekivao da se iz pravca ulice Love, koja se pod pravim uglom ukrštala sa njegovom Joplin ulicom, pojavi Tess, sredovječna engleska dama koju su u isto vrijeme krasili i odavali pravi gospodski maniri, bledunjavo lice prekriveno zlatnožutim tačkastim pjegama i teški britanski akcenat kojeg se nikako nije uspjela osloboditi. Nakon dugog ubjeđivanja i tri dupla viskija koja je slistila za šankom Curtisovog bara, pristala je da mu se pridruži na večeri u njegovom skromnom podrumskom domu. Imala je samo jedan zahtjev. Zamolila ga je da bude strpljiv, da je sačeka još neko kratko vrijeme dok joj ne stigne prava večernja haljina iz tamo nekog shirea. Iz njenog navodno rodnog kraja, neke vlažne, zelene, kišom okupane i gustom maglom zavijene engleske grofovije, čijeg se predmetka ni uz najbolju volju nije mogao sjetiti. Neko drugi bi, vjerovatno, čim bi se susreo sa izvještačenim, prilično loše odglumljenim aristokratskim prenemaganjem, digao ruke od svega, ali ne i on. Nije se mogao prepoznati, bilo mu je i te kako stalo do još uvijek dobrodržeće pjegave lejdi. Nosio je tamno, polovno odijelo, istina je da drugo nije ni imao, i nove, još uvijek nerazgažene, crne cipele.
„Johnny, kakve su ti to cipele? Jesu li prave?“, sumnjičavo je upitala riđokosa Thelma.
„Hahahaha“, grohotom se nasmijao. Veselo je zatresao glavom. Široka, koščata ramena, ili ono što je ostalo od nekad širokih ramena, pomjerala su se gore-dolje u ritmu smijeha koji se lagano gasio. „Samo sam čekao kada ćeš da ih primijetiš“, rekao je. „Nove cipele. Potpuno nove cipele. Poklon od gospođe Wisdom, udovice penzionisanog majora Chadwicka Wisdoma“, kazao je sav važan. Podigao je pogled prema stanu u kojem je živjela Hope i usput podrobno odmjerio veliki, tamni oblak koji je polagano osvajao teritoriju iznad njihovih glava. „Mrka kapa, ništa od sunčanja danas.“
„Heej, Johnny“, ponovo se oglasio Blake Killjoy, nije prestajao da gura nos tamo gdje mu nije bilo mjesto, „ima li nešto što si nam prećutao? Ne izgledaš mi kao neko ko se samo uželio sunca.“
Johnny ga nije udostojio ni pogleda. Nijednim pokretom nije pokazao da ga je uopšte čuo. Blake Killjoy mu se sve manje i manje dopadao. Neko ko ga nije poznavao, rekao bi da ga je mrzio. Ali, Johnny Baksuz nije poznavao mržnju. Pogledom je potražio sunčeve zrake kojih više nije bilo. Velike, teške, jedva pokretne, nabubrele pečurke polagano su ih prekrivale. Podigao je kažiprst, polizao ga i zadržao ga još nekoliko trenutaka u istom položaju. Blagi, topli vazduh se obmotao oko vlažnog prsta. „Biće kiše“, promumljao je kroz zube.
„Kako to da je gospođa Wisdom odjednom postala toliko darežljiva?“, rekao je Dylan zlobno se cerekajući. Neprimjetno se prišunjao iza Thelminih leđa i grubo je povukao za kosu.
„Prestani već jednom!“, bijesno mu je odbrusila. Uputila mu je ljutit, prijekorni pogled i premjestila se na drugu stranu kamene ograde gdje se nalazio Johnny. Sjela je pored njega, sagnula se, i jagodicama ispruženih prstiju dotakla Johnnyjevu cipelu. Onu bližu njoj. Bila je savršeno glatka. Podigla je ruku, prislonila prste nosu i pomirisala ih. Osjećali su se na svježu, tek načetu kremu za cipele.
„Hope je uvijek bila dobra prema meni. Još uvijek mi je u nozdrvama miris one njene pite od bundeve. A, njemu, majoru Wisdomu, njemu više neće trebati“, rekao je Johnny sa malim zakašnjenjem. „A, vi, što je sa vama danas? Zašto ste se toliko raskokodakali, zar nije trebalo da budete u školi?“
„Danas nema škole. Subota je“, jedva je dočekao Dylan.
„Kad bih se ponovo rodio, išao bih i nedjeljom u školu. O, Bože, da samo znate koliko sam je volio. Kad se samo sjetim“, nagnuo se naprijed i nekoliko puta klimnuo glavom. „Ali, kao po običaju, nisam imao sreće. Sve je pokvario jedan veliki pljusak.“
„Kakve sad veze ima pljusak sa školom?“, iznenađeno je upitala prćastonosa Sue.
„Ima, i te kako ima“, zagonetno se nasmiješio. „Pokisle su mi knjige. Na putu od kuće do škole. Ili je bilo u povratku. Ne mogu se sjetiti. Ima tome … bogćegaznat koliko. Uhvatio me je pljusak, provala oblaka. Ma, pravi potop, kad vam kažem.“
„A, torba? Zar nisi imao đačku torbu?“, začudila se kosooka Ya Ling.
„Imao sam kaiš. Vezao bih knjige kaišem, znaš već kako to izgleda. Možeš biti sigurna da je kaiš i više nego dobro odrađivao posao. Doduše, samo kad su dani bili suvi. U protivnom bi se desilo ono što se desilo. Ali nikada tako ozbiljno kao tog dana. Uzalud je majka pokušavala da ispegla listove, da ih poveže, zakrpi, da ponovo napravi knjigu od njih, ili bar nešto što bi ličilo na knjigu. Nije išlo, baš joj nije išlo. Onda je kaiš ponovo odradio posao. Ovog puta očev kaiš. Široki, kožni remen, isti onakav kakav Bruno koristi da naoštri britvu. Uopšte mu nije smetalo što je napolju lilo kao iz kabla.“ Ya Ling je ustala, prešla na drugu stranu i sjela pored njega.
Johnny je rijetko kad znao kada je dosta. Iako je vidio da su se sitne, okretne oči male Kineskinje napunile suzama, nije imao namjeru da prestane. „Da mi onomad nisu pokisle knjige, bog sami zna gdje bi mi bio kraj“, rekao je pokunjeno, pokorno sagnuo glavu i položio dlanove na koljena koja su se dodirivala. Zatim je, kao da sve što je rekao nije bilo dovoljno, ili je prilično nevješto pokušao da se izvuče iz situacije u kojoj se našao, nastavio, ali ovoga puta pokušavajući da okrene priču na šalu. „Sigurno ne u ovoj rupi ispod vaših podgojenih dupeta namazanih puterom od kikirikija“, kazao je uz osmijeh koji nije bio dovoljno dobar, još manje je bila šala, koja istini za volju, to i nije bila, uzaludno se trudeći da spriječi ono što se moralo desiti. „Mada, ne treba sve ovo da vas brine. Život je lijep, čovjek se samo treba navići. Poželjno je da mu s vremena na vrijeme kapne po malo love. A velike brige nek beru velike face.“ Nakrivio je glavu prema desnom ramenu i prešao prstima preko svježe oprane kose. Najzad je zaćutao.
Thelma je podigla ruke i čvrsto ga zagrlila. Sue i Ya Ling su zbunjeno, punih očiju suza buljile u crne, izglancane cipele. Dylan ih je obgrlio i provukao glavu između njihovih pripijenih ramena. Johnny je i dalje mirno sjedio i blijedo gledao u prazno. „Dobro je, klinci me još uvijek vole. Ili im je samo dosadno. Ma, kako god. I to je nešto“, rekao je ne ispuštajući glasa. Odjednom su se zamagljeni, vlažni, dječiji pogledi rasprsli poput mjehura od sapunice. Svi su u istom času, baš kao po nekom prethodnom dogovoru, briznuli u plač. Počeli su da glasno ridaju, dok se žuti auto, neki novi tip automobila, zaustavio ispred samog stepeništa. Hector, plavokosi dječak, sin vlasnika zgrade u kojoj su živjeli, izašao je iz auta i brže-bolje im potrčao u zagrljaj. Redovno je dolazio po svoju dnevnu dozu druženja sa sirotinjom. Pridružio im se, čvrsto ih zagrlio, i odmah, iako nije čuo ni riječi od onoga što je Johnny rekao, zagrcao u suzama. Ni na kraj pameti mu nije bilo da provjerava zašto plaču, bio je uvjeren da su imali dovoljno dobar razlog. Uostalom, oni su bili ti koji su najbolje znali kada je pravo vrijeme za plakanje.
Prvo što je Johnny osjetio bila su mokra koljena. Spustio je pogled i opazio dvije vlažne fleke. Suze su se slivale niz uske, dobro ispeglane nogavice i lagano klizile do glatke, crne, kremaste površine, formirajući treperavu lokvu na ulegnutom, kamenom podestu. Njegove, naizgled prave, nove cipele počele su da ispuštaju boju, da se pred očima rasplakanog hora rašivaju, a plitka barica od čistih dječijih suza se začas pretvorila u mastiljavu, ljepljivu tečnost. Riđokosa Thelma je bila u pravu, cipele su samo naizgled bile prave. Odmah je posumnjao da mu gospođa Wisdom nije rekla pravu istinu. Poklonila mu ih je samo dan ranije nego je tijelo njenog muža u teškom, lakiranom kovčegu od hrastovog drveta spušteno u raku. Požalila se da nisu bile njegov broj, da nije htjela da dozvoli da njen stari Chaddy, zvala ga je Chaddy iz milošte, dobije žuljeve dok bude šetao ruku pod ruku rajskim livadama sa svojom ljubavnicom Grace. „Imao je najljepšu ljubavnicu u gradu. Divna žena. Tako je dobro brinula o mom Chaddyju. Mnogo sam je voljela“, rekla je. Kupila mu je nove, njegov broj, lagane cipele sa gumenim đonom. „Bolje su ove sa gumenim đonovima, mada nisam sigurna da li u raju uopšte pada kiša“, zbunjeno ga je pogledala. Uostalom, to nije mogla ni da zna. Da stvar bude još gora, bila je u stisci sa vremenom i nije se imala kad raspitati. Ali ni Johnny nije mogao naslutiti da su one koje mu je poklonila došle u kompletu sa pogrebnom opremom, da su napravljene od kartona, i da su, mada naizgled prave, bile samo za jednu upotrebu. Izabrao je, iako ne svojom voljom, najgori mogući način da to sazna. Ponovo je spustio pogled i zagledao se u cipele koje su se davile u zaprljanoj tečnosti. Desna je zinula, izgledalo je kao da se spremala da nešto kaže, ili je možda pokušavala da uhvati malo vazduha, dok su se njegovi mršavi, dugi prsti uzaludno trudili da se iskobeljaju iz mokrih, prilijepljenih čarapa. Lijeva, još uvijek u jednom komadu, mudro je ćutala i nadimala se. Nije mogao da povjeruje svojim očima. Prešao je dlanom po tjemenu. Prorijeđena kosa je bila potpuno suva. Podigao je glavu i pogledom potražio oblak koji je do prije samo nekoliko trenutaka prijetio da ih okupa. Nije ga više bilo. Veliki, crni balon podvijenog repa polagano je plovio prema visokom fabričkom dimnjaku koji se nazirao u daljini. Kao da je znao da bi sada i njegov plač bio suvišan.
„Vidi, vidi ko nam to dolazi! Napokon je cirkus kompletan!“, podrugljivo je povikao Blake Killjoy. Stajao je na istom mjestu, leđima naslonjen na zatvoreno krilo ulaznih vrata i ćutke posmatrao predstavu. Izvadio je novu cigaretu, pripalio je i povukao dobar dim. Valjalo je uživati u posljednjem činu.
Johnny je čuo samo jednu riječ od svega onog što je kućepazitelj rekao. One druge ga ionako nisu zanimale. Razumio je da neko dolazi. Naglo je ustao, rukama je razgrnuo uplakani dječiji štit i znatiželjno pogledao u pravcu ulice Love. Ugledao je Tess. Engleskinja je brzim, sitnim koracima, u dugoj tamnozelenoj haljini koja joj je dosezala do gležnjeva, grabila prema njegovom podrumu. Mora da ovako izgleda prava večernja toaleta, prošlo mu je kroz glavu. Da ga je neko u ovom trenutku upitao da li bi, kad bi se ponovo rodio, ponovio sve one neoprostive životne greške, potvrdno bi mu odgovorio. Predivan prizor kakav nikada ranije nije vidio, vrijedio je svakog pogrešnog koraka koji je napravio. Podigao je nogu sa mokrog pločnika i krenuo joj u susret. Desna cipela se uz čudan, klopotav zvuk odvojila od ljepljive površine i još više zijevnula, dok ju je lijeva, mokra, teška i nabubrela, kao da će se svakog trenutka rasprsnuti, lijeno pratila. Trapavo je zakoračio prema stepenicama koje su vodile do dame u zelenom.
„Johnny, je li ovo ona … ona tvoja Tess? Nisam znala da može da bude ovako lijepa.“ Riđokosa je isprekidano šmrktala i brisala suze iz očiju svojom malom, stisnutom pesnicom. Podigla je pogled i zagledala se u nebo. „Ponovo sija, Johnny! Ponovo sija, vidiš li!?“, povikala je za njim.
Okrenuo se, pogledao je u crvene, suzne oči i nasmiješio joj se. Nije joj ništa odgovorio. Samo je kratko odmahnuo glavom i nastavio. Rukom se uhvatio za metalnu ogradu i pažljivo, nogu pred nogu, zagazio prema dnu stepeništa. Mokri, prljavi tragovi su ostajali iza njegovih leđa. „Isuse, što mi je sve ovo trebalo?“, promrmljao je sebi u bradu. Ali, više se nije imalo kud. Stajala je na samo par koraka udaljena od njega. Mala Thelma je ponovo bila u pravu. Nije mogao ni naslutiti da može biti ovoliko lijepa. Prišla mu je, odmjerila ga je od glave do rasplakanih cipela i blago se nasmijala.
„Raspale su ti se cipele“, rekla je.
„Imaš divnu haljinu“, uzvratio je.
„Jutros je stigla. Brodom. Pravo iz mog rodnog mjesta, iz Majura Slatkih Mušmula. Lijepa je“, rekla je i prešla rukama preko čvrstih bokova.
Uhvatio je pod ruku i pokazao joj put ka svojim odajama. Mogao se zakleti da je samo prije nekoliko dana, a možda je bilo i juče, vidio jednu istu takvu u izlogu radnje koja prodaje polovnu odjeću. Na samom uglu Love i Joplin ulice.