Gordan K. Čampar – BEĆINA ZEJNA
BEĆINA ZEJNA
Zapade mi u ruke jedna neodoljiva malena knjiga napisana rukom vječitog dječaka, oplemenjena dušom jednog rokera, izgledom jednog šmekera, manirima skoro pa stidljivog čovjeka kada se govori o njemu; ,,Zejna”, Sulejmana Beće Kujevića.
Na prvi pogled, naslovnica na kojoj je stari slikarski meštar Aldemar Ibrahimović, sažeo većinu stvari iz štiva; stare basamake, fenjere kako vire sa pendžera, sokake i u njima sitne staračke korake potpomognute štapom u drhtavoj ruci i besjedom na usnama, stisak ruku oca i sina, kako to samo oni znaju i brižni pogled stare majke.
Samo se nije bavio Zejnom, o njoj može samo Beća, koji na samom početku naslućuje moto ove knjige;
Ne robujem pjesmi, niti stihu
Gazim kroz njih kao vojnik
Zujim kroz njih kao pčela
Letim preko kao soko
Ne dam da me zarobe pravila
Pjesnička ni pravopisna
Ja želim da pišem
Samo da me razumije ona…
Prisjeća se u vremenu i bezvremeenu, babovih ruječi, majke, mirisa i briga, svjedočenja o nebrizi prema kuli, poistovjećujući je sa;
Višak, teret, smetnja
Kao majka lošim sinovima…
Saopštava da mu ime nije ćutnja, i tim pokazuje taj iskonski pjesnički bunt,
Moje ime nije ćutnja
Moji se tako nijesu zvali
Neću ga ni ja svom djetetu nadjenuti…
A onda se ispod one nakrivljene francuzice pojavi Boem…
Satkan od jada i bola
Od tuge i umora…
Vječito vaganje ljubavi, kada, koliko, kome, za dobrog brata, staroga imama, svjetskog šampiona, predsjednika, je sakrio u pjesmi Voljeti zemlju, pojašnjavajući da je ,,dobro” lako voljeti,
Al’ voljeti sve ovo, i kad nije tako…
Njegov Sandžak je pjesma, mladost, vjera, ljubav, mlada hanuma, musafiri, efendija i kaldrma,
Sandžak,
Ponos, sofra, musafirhana…
Napokon pišem, je poziv svima da postanu svoji i odbace razne ogrtače;
Bez straha, bez kompleksa, tuđih mišljenja
Pronašao sam sebe
Izronio iz kaljava vira
Izašao iz učmalih mahala…
Primitivci presuđuju onima što ih je nažalost sve više i više, licemjerima i ljudima bez ideala;
Sudiće vam vaša sramota…
I napokon ona, pitam se da li postoji tako lijepo lice, ili to samo Beća dočarava;
U pjesmi mojoj ti si Zejna
Zašto te sretoh, tuga me pita
Ljepota tvoja zvuk je naja
Čežnja za tobom nema kraja
Ja srcem tvojim tajnu pišem
I vjetru šapćem da te volim
Željo duše moje
Halali mi ti
Što ljubav svoju ne znam sakriti…
Povremenu ljutnju opisuje;
Više ti neću pisati pjesme
Neću ni skladat’ ti rime
Zabraniću srcu
Da spomene tvoje ime…
Stidljivo priznaje;
Probudila si dječaka u meni
Što uskim sokakom pjevuši…
Poslije čega je neizbježna konstatacija da iz pjesnika dječak nikad ne odlazi. Potom daje definiciju najsadržajnijeg razgovora, kada su rijeći suvišne;
Pogledom reci sve
Jer njega najbolje razumijem…
Samim krajem se bavi, na svu sreću pjesništva;
Ja pisaću dok postojim
Ova knjiga će zasigurno zauzeti svoje mjesto u književnom izlogu, pisana jednostavno i sažeto bez nepotrbnih kinđura, plijeni na ,,prvu”, pitomo grli konzumenta i ostavlja ga budnim. Uz to predstavlja i jednu malu riznicu starih riječi koje su sve rjeđe u upotrebi, a autor ih u ovoj zbirci uspješno krade od zaborava.
Sve je ovdje stalo, jedno štivo a mnogo života, jedna žena a ‘iljadu lica, i pjesnik sa svojim buntom, ljubavlju, sjećanjima, strahovima i ćutnjom.
