DVIJE ZORE – Gordan K. Čampar
DVIJE ZORE
„Alo, alo“, čulo se isprekidano sa drugog kraja žice, ali ništa čudno veliki broj veza nije mogao biti uspostavljen, i pored našeg velikog truda da spojimo na tren nesrećne ljude koje je ovaj prokleti rat poslao na razne strane svijeta.
Svakim danom je bilo sve teže i teže, detalji raznih sudbina su počeli da vladaju nama, preživljavali smo ih ko da su to naše nevolje, pa u biti i jesu, sve su to ljudi iz ovih naših sokaka, života, priča.
„Alo, zove se Saba… alo… blizu Bilinog …“ prekidala se veza.
„Čujete li me“ , bio je uporan, „molim vas samo da saznam da li je dobro, ovdje Zor…“, i tako u nedogled danima, „zo.. se ..baheta, broj telef …… ja sam …oran“.
Nakon nekoliko poziva ustanovih da je ona Sabaheta a on Zoran, ime sa jednim te istim značenjem, samo su im jutra sada bila tako daleko, jedno miriše na barut pomiješan s krvlju a drugo na samoću prismočenu s velikim grumenom čežnje.
Pokušaji da ostvarim vezu sa brojem koji je ostavio nijesu mogli uroditi plodom, sve je postajalo još i gore iako sam često sebe zaticao s mišlju da ne može biti. Proganjao me je njegov glas, snu mi nije dao na oči, zamišljao sam ga; tamnoputog, koščatog, dugih prstiju, visokog stasa, bistrog pogleda.
Odlučih da je potražim, niz ulicu, pa uz čikmu, užurbani prolaznici nijesu bili od koristi, jedni ne znaju, drugi previše žure a većina blijedo i začuđeno zuri, a ja zamišljen ko pašče po sentu, korak po korak.
Tresak granate me je vratio u stvarnost, vrisak do neba, najednom tajac, kao da je život stao, u naručju sredovječne žene, bilo je tijelo djevojke, lijepe ko vile, podsjećala me je na sunce kad zorom zagrli, usne žene su bile kao od kamena, nijeme i modre, plava kosa umrljana krvlju vijorila je na vjetru koji se niotkuda stvori.
Pomislih na Zorana; nije to valjda ona.
„Pomozi mi da je unesem u kuću“, procijedi bolom rasporena žena.
Prihvatih je, lagana ko pero, nježna, blijedog tena sa po kojom pjegom po obodu lica, okruglog punačkog, kao da se osmjehuje, položih je na ležaj koji pokaza nesretna majka, vrata ormara se ko rukom duha otvoriše, a slika pažljivo ispeglane i uštirkane bijele haljine me je hvatala za grlo.
Komšiluk se okupljao, niko ne plače, valjda ostali bez suza, nijemi ko grob, izlazeći čuh;
„E mila moja Sabaheta“, odzvanjalo mi je još dugo u glavi, bio sam ganut ko da smo se čitav vijek poznavali.
Koraci su mi bili kratki, ko pjancu kada se skrate noge, nijesam se obazirao na upozorenja ljudi sakrivenih u ulazima, samo je jedno bilo u glavi, kako mu to sada reći.
„Halo, Zorane ti si, uspostavio sam vezu sa Sabahetom, ona je dobro, živa i zdrava i poručuje da te voli“, riječi su se gasile, nijesam mogao ništa više izgovoriti, začudo nije me bilo stid izrečene laži.
Još dugo mi je slušalica bila u rukama, nijesam se obazirao na uporno zvonjenje ostalih aparata, u čuđenju sam tražio razlog, zašto su im pokvarili zoru, čemu sve ovo, i kako čovjek čovjeku može poželjeti ovo.
POSVIJEĆENO SVIM RADIO AMATERIMA STARE JUGOSLAVIJE, TIHIM HEROJIMA BEZ PUŠKE U RUCI , TOG ZLOG VRIJEMENA.
