KOLUMNA – Gordan K. Čampar – ĐIR PO TITOGRADU

Korak mi i nije neki, potpomaže mi štap, šešir se jedva održava na glavi od nekakvog vjetra, imena mu ne znam nekada je to bio „sjeverac“ za koji smo znali kada i koliko duva, ovaj novi bez ikakvog reda, ali ljut ko guja.

A nije jedini i ja ljut, nema više onog šmeka, tražim uzalud neke adrese, putanje kojim smo derail đonove, vrijeme u kojem se mnogo toga znalo, ljude i njihove priče, očigledno uzalud.

Vidim, čuj vidim, gazim po njemu, „Blažov most“, koji načinje nekakvi inženjer Žeželj, pa se ponekad znalo omaći da se i njegovim nazove, mada rijetko ipak je Blažo bio Blažo. Otima se pogled put „Skalina“, puste, nikoga za izbrojat, nekako sive ali su tu, okrenuh se put hotela „Podgorice“, jednog od Kaninih gradskih spomenika, a ona se šćućurila ko siroče, u sjenci ogromnog zdanja, zgrade sa, stigoh do dvanaest spratova, pa me zabolje vrat te odustah, a Morača ugnula ramena s pogledom put terase i sluša; ili nekoga deru ili neko pjeva, to je teško utvrditi na prvi mah, a pjevale se nekad balade, šansone, govorile riječi umnijeh ljudi.

„Au u“, htjedoh se vratiti, ali đavo ne da, korak za korakom, ukaza se sablast, ul. Slobode, niko živ, nijednog obilježenog ćoška, sa zgodnim momcima i onim „nezgodnim“ naravno, nema špancira dotjeranih žena, niko se ne smeje, svakom aparat u rukama, „Beograđanka“ na koljenima, oblijepljena obavještenjima koja nemaju veze sa njom, izlozi poznatih radnji pokriveni sa; preseljeni u … ili uskoro…
Dođoh do trga, tražim „Radovče“, ono nema ni njega, šta ću sada sa štapom i šeširom, ostadoh i bez večere, ma neću jesti za inat, pojasni mi neki prolaznik da su „đake“ smjestili u neku kutiju u blizini, nemadoh volje da ih tražim.

Prođoh pokraj Džikinog frizeraja, ne radi, kasno je, provirih da provjerim stanje, vidim; ko nekad, uredno, složeni peškiri, viri neki tiket ispod Pobjede, mora da je dobitni, i Veljkova jakna je tu, dobro je.

Ko pašče po sentu, idem tamo gdje su se mnogi po prvi put držali za ruke, kod krivca najvećeg broja ljubavi u čaršiji, kina „Kulture“, a ono, ne morate pogađati; ni nje tamo nema, prošeta mi jagodica dva tri kruga niz grkljan, skoro pa suze, pružih korak radi svakog slučaja.

Obilazim neka mjesta, začudo nema Šonija, možda je otišao na počinak, inače bi morao biti makar na jednom od njih, potvrdiše mi da je prije nekog vremena tvrdo usnio, trudim se ali ne mogu zamisliti ovu kaldrmu bez njega.
Dobro je, čuju se „Varvari“, gromoglasno, užarilo se nebo iznad „sjevera“, reče mi jedan od njih, vodi Budućnost 2:0, pitah za Pera, on sagnu glavu i promumlja: „čika Pero je otišao“, e jebi ga sad se ni suza ne mogah spasiti, bi mе sramota, dječak priđe i zagrli me, laknu mi, možda je ovaj grad ipak spasao dušu.

Sjetih se staroga drugara, Zika kovača, idem da mu se izjadam, čujem odzvanja; sve će to mila moja pokriti …, stari dobri boem se inati sa sobom, baca pogled put mjeseca i kuje. Priđoh, nazvah boga, smanji ton, zaustih: „šta je ovo moj Ziko, gdje onaj naš grad“, razrogači oči, pojača do daske i raspali po nekom užarenom kosijeru, bi mi jasno da jasnije nije moglo biti. Krenuh lagano, a kosijer osta da cvili.

Kino Kultura 1972. god.

Ogromni taksista odmah počinje jadanje, priču o velikom fudbalskom talentu, povredi koljena, ozbiljnom poslu kojim se bavio ali ga zlo vrijeme natjeralo da vozi taxi, ko da je sramota a nije.

„Ne jedi govna i vozi“, izustih, ušuće ko zaliven, i dovede nas do vrata, mene, šešir i štap, ne naplati, vrata ostaše dugo otvorena, čuh uz vjetar: „Laka vam noć gošparu.“

Kovač, Nijazim Ziko Alković, 2022. god.

/ lokalitet današnja Podgorica, nekadašnji Titograd, jedno predvečerje, godina 2022. i jedan tužni čovjek/