OSVITI MIHAILA LALIĆA – Gordan K. Čampar
OSVITI MIHAILA LALIĆA
Život satkan od izmaglica koje su bojale dane; uoči, u toku i poslije rata, život obilježen stradanjima.
Rođen 1914. kada je Balkan grmio, 1918. groznica prispjela iz Španije otima mu majku, grudobolja obuzima oca u Neđmeđeru i nosi ga zemlji u zagrljaj, polubrata sahranjuje prokleta Pjaćenca.
Poslije Glavnjače i ostalih zloglasnih kazamata, sačekuje zlokobne ptice što izbacuju smrtonosni teret nad Beogradom, vraća se svojoj Crnoj Gori i onda ponovo redom; diže bunu, ne drhti pred dugim bradama u Kolašinskom zatvoru, njemački kordoni ga odvode put Zejtinluka i Halkidikija.
U peru mu je bilo mastilo nalik na krv prosutu po vrletima, kojom je svjedočeno o tom vremenu, ljudima, kobu koji je odnosio sa sobom male i velike, tugovao, pjevao.
Besjedio;
…u ratu se čovjek bori…
Tražio odgovore;
…za slobodu i dostojanstvo…
Presuđivao ljudima;
… pokazuje svoja ljudska obličja…
Usmjeravao;
…pođe putem…
Konstatovao;
… zaluta…
Sve to slovima skrivenim u Svadbi, Lelejskoj gori i Pustoj zemlji, Tamari, tražeći mit, odgovore na pitanja za koje mnogi nijesu imali hrabrosti, čistio cijevi zarđalih pištolja podsjećajući na posljedice mirisa baruta i oštrice kame.
U osvit 1991. poslednja misao obojena sjetom, valjda zbog čemera sakupljenog i bez meda da makar malo dušu razgali.
Veliki Mihailo Lalić i tri decenije bez njega među nama.

