I. NAGRADA – FESTIVAL KRATKE KNJIŽEVNE FORME ZATON 23 – VINSTON BEZ FILTERA – Savo Markoč

Savo Markoč –  VINSTON BEZ FILTERA

Vinston je pušio Drinu bez filtera. Uostalom, kao i svi mi iz društva. Drina bez filtera je bila jedina cigareta koju si, bez bojazni da ti zamjeri neki jezički čistunac, mogao zvati cigarom. Istina je da ona nije bila za svakoga. Nju su pušili samo pravi, najstrastveniji pušači. Onaj poseban soj ljudi koji je punim plućima udisao značenje riječi merak. Neizbježno i katran. Za nju je bilo potrebno vrijeme, a njega smo, što se ne bi moglo reći za ostale, naizgled sasvim obične stvari, imali u izobilju. I mir, sklonost ka uživanju i plandovanju. Ni toga nam, makar u početku, nije falilo. Izvadiš je iz uštirkane kartonske kutije, udariš dva-tri puta o tvrdu podlogu, o sto, ili o tu istu kutiju iz koje si je izvukao, okreneš je i ponoviš radnju. Tek tada bi bila spremna za paljenje. Najbolje je išla uz lozu i jutarnju kafu. Kafa, rakija i cigareta. Meračko Trojstvo iz ulice svetog Lorenca. Onog dana kada je počelo da nam nedostaje mira, ponajviše slobode, Vinston je volio da je zove cigareta za slobodne ljude, sve teže i rjeđe se mogla naći na trafikama. Pripalio je novu, tužno me pogledao, zakašljao se, pročistio grlo i povukao dobar dim. „Izgleda da smo popušili domaće cigare, došlo je vrijeme da pređemo na strane. I to one sa filterom, a to ti je isto što i kurac sa kondomom“, rekao je zabrinuto.
Bilo je za očekivati da bi njegovo ime, iako se ne bi moglo reći da je okolina u kojoj smo odrastali imala pretjerano razumijevanja za nekoga ko se zvao Vinston, išlo uz neku mirišljavu marku cigareta iz onih dalekih djelova planete Zemlje, koji baš tih godina nisu bili na dobrom glasu. Ali, poznavajući ga, znao sam da će završiti u zagrljaju neke smrdljive, korjenaste krdže sa jezerske strane planina koje su vjekovima istrajno čuvale leđa malom lučkom gradu. Ako je trebalo tražiti krivca zašto je neko u ovom krševitom bezljuđu nosio takvo ime, bogćegaznati kako je došao na ideju da koristi ovaj izraz za rodni kraj, onda nije trebalo ići dalje od Mojaša, Vinstonovog đeda, dugogodišnjeg šefa Maršalovog obezbjeđenja. Stari Udbaš je, ako ćemo pravo, i kriv i dužan, svemu kumovao. Zabacio bi glavu unazad, obično petkom poslije podne, onda kada bi bio posebno nadahnut, kada bi potrošena sedmica ostala u sjenci dolazećeg vikenda, začešljao dugu, zamršenu kosu požutjelim prstima i, ko zna koji put po redu, postavio jedno od onih njegovih pitanja za koja bi se teško moglo reći da smo bili pretjerano ludi što ih čujemo. „Jesam li vam ja pričao kako sam dobio ime?, rekao je.“ Ali, bio me je strah, ovoga puta sa namjerom da nam potanko ispriča ono što smo samo naizgled znali. Ili naslućivali.
„Ne!“, brecnula se Đina. „To bih teško mogla da zaboravim. Ali, ajde, red bi bio da nam već jednom otkriješ tajnu.“ Sklonila je nekoliko prljavih čaša u sudoperu, odložila vlažnu krpu pored, i naslonila se rukama na šank. „Pretvorila sam se u uvo“, rekla je i zakolutala očima.
„Vjerovatno znate, mora da ste već čuli ili ste neđe pročitali, ma prije će bit da ste čuli, da je Josip Broz Tito posjetio London davne pedeset treće. Ali“, zastao je na trenutak, podigao se i ponovo sjeo, okrenuo je glavu, pogledao preko ramena prema ulaznim vratima, kao da je htio da bude siguran da ga neko ne prisluškuje, tobože se neprijatno promeškoljio na stolici, blentavo se nasmijao i ponovo zašnirao isfoliranu predigru, „siguran sam da ne znate što se sve dešavalo iza zatvorenih vrata.“
„A ti znaš?“, čuo sam Đinin glas, ali nijesam uspio da uhvatim kada je to što je rekla prevalila preko usana. Mora da je progovorila na dupe, pomislio sam.
„Znam“, rekao je kratko. Kao da je znam bila dovoljno dobra garancija da nema razloga da ne povjerujemo u ono što nam je pričao. “Dočekao ga je Čerčil lično”, nastavio je. „Cijeli događaj je sniman osam milimetarskom kamerom. Još uvijek se sasvim dobro može vidjeti da je Premijer bio neočekivano nervozan. Vidi se kako nekoliko puta stavlja ruku u unutrašnji džep sakoa skrojenog od najboljeg engleskog štofa, kreće da izvuče svoj zaštitni znak, debeli braon tompus, ali ipak, valjda iz poštovanja prema uvaženom gostu, u zadnjem času odustaje. Kompletna ekipa britanskih tajnih službi, barem oni koji su nešto značili u ovim branšama, stajala je svečano uparađena u stavu mirno, na čelu sa tada glavnim agentom Njenog Veličanstva, mlađahnim i za ostrvske prilike prilično zgodnjikavim Džejms Bondom.“
„Džejms Bond?!“, otelo mi se. Izletjelo mi je iz usta, a da toga nisam bio ni svjestan. Bio sam, najblaže rečeno, zatečen, iako ništa što bih čuo od njega, uvjerio sam se više nego jednom, nije moglo da me iznenadi. Osim nešto prijatno, ili donekle normalno, ali takvo nešto je bilo rijetko kao snijeg u Sahari. Umalo nisam prasnuo u smijeh, ali uspio sam da se suzdržim.
„Aha. Dobro si čuo“, rekao je tiho i jednom za tada stavio tačku na moju nevjericu. „Tito mu je prišao, a bio je i te kako dobro obaviješten da plavooki agent radi svakojake marifetluke kad je međunarodna špijunaža u pitanju, što i nije bilo neko veliko čudo, moj Mojaš nije uzalud primao platu, vojnički udario petama crnih lakovanih čizama jednom o drugu, i pružio mu ruku. Htio je da ga upozna, da bar na trenutak, a to mu, vjerujte mi, uopšte nije bilo strano, izađe iz strogo određenog protokola, da makar malo opusti prilično uštogljenu atmosferu kakvu su samo Englezi znali da uštirkaju. Bond je istupio korak naprijed, gotovo neprimjetno klimnuo glavom, rukovao se sa Maršalom, i, možda zeru glasnije nego je jedna ovakva prilika dopuštala, rekao: ,,James Bond!”
„Tito mu je srdačno prodrmusao ruku, čvrsto je stegnuo i odgovorio istim onim pozdravom koji je po prvi put upotrijebio, valjda pred sam kraj rata, kada se rukovao sa izaslanicima tog istog Kraljevstva čiji je sada bio gost. My name is Tito, Marshal Tito, rekao je sa čudnim engleskim akcentom i počastio ga šturim, jedva vidljivim osmijehom. Kasnije, samo nekoliko godina poslije ovog grotesknog događaja, moguće da je prošla i čitava decenija, ovo drugo mi se mota po glavi, ali ne držite me za riječ, agent Bond je zagazio u filmske vode. Bila mu je dojadila opasna špijunska stvarnost, ili mu je dosadilo uporno odbijanje gospođice Manipeni da mu dopusti da joj zavuče ruku između prepona. Još uvijek ljepuškasti agent, bez trunke srama, poput nekoga ko se vješto pretvarao da je Englez, iako za tim i nije bilo neke naročite potrebe, jer on je i te kako bio Englez, počeo je da koristi foru predstavljanja koju mu je Maršal prodao te hladne pedeset treće, nikad ne pomenuvši od koga je stvarno kupio. My name is Bond, James Bond.“
„Pa kakve to ima veze sa tvojim imenom?!“, frknula je kao tek probuđena mačka. Zgrabila je krpu i nervozno je prebacila preko dugog, povijenog vrata mesingane slavine.
„Nikakve“, rekao je. „Ali ono, ono što je vidio i čuo za svečanim ručkom, ili se sve to dešavalo poslije ručka, dok su uz razgovor, koji on nije razumio, ili se samo pretvarao da ga ne razumije, uživali u viskiju koji je dopreman sa istočnih oboda škotskih planina, bezuspješno pokušavajući da se izbore sa gustim dimom kubanskih cigara… pričao mi je, još uvijek se dobro sjećam, da su cigare koje je Čerčil duvanio pravile najljepše Kubanke, brižljivo odabrane ljepotice, ručno ih savijale, filovale, rolovale ih i trljale o unutrašnju stranu obnaženih bakarno-žutih butina, kako bi poprimile pravi, istinski made in Cuba miris mlade pičetine… mora da je to bilo ono što je… a možda je i premijerov šešir, mada ne vjerujem, ili je, vrag će ga sam znati, svilena leptir mašna, otmjeni modni detalj savršenog engleskog džentlmena, bila glavni krivac što se moj dobri Mojaš inficirao ostrvskim virusom od koga nije mogao da se izliječi do sudnjega dana. Ponekad bi mi naum palo da mu je samo na trenutak zinula crnogorska guzica, da je pomislio kako ne bi bilo loše da se oproba u diplomatskoj službi, da se dokopa barem mjesta atašea, malog od ambasade, a od nečega se moralo krenuti, da, makar na kratko, zamijeni stresnu i, bojim se, svakim danom sve više i više opasnu, ali ipak jednoličnu bezbjedonosnu službu, sa najmanje dvije dužine Engleskog kanala šarmantnijim i prefinjenijim zanimanjem.“
„I dalje mi ništa nije jasno. Mora da danas nije moj dan“, niječno je odmahnula glavom.
„Za dobre stvari treba vremena, draga moja. No, manimo se prepucavanja i zajedljivih komentara. Ostalo je još sedam punih godina koliko je bilo potrebno da Mojaš pređe rukom preko do zuba zaokrugljenog stomaka svoje snahe, a moje majke Itane. Položio je otvorenu šaku iznad nabreklog pupka, blago se nazirao ispod tanke ljetnje haljine, i podario je nešto širim, nekontrolisanim osmijehom, koji je tada, po nekom nepisanom pravilu, a, ako ćemo pravo, i sada je, bio zabranjen u poštenim crnogorskim kućama.“
„Zvaće se Vinston“, rekao je.
„Ko, ko će se zvati Vinston?“, snebljivo je upitala.
„Moj unuk.“
„Kako?! Kakvo je to ime?“, zavapila je. „Rukama je obgrlila ogroman stomak i stropoštala se na kauč. Bila je spremna da se olakša za tri kila i dvjesta grama, koliko ću imati nekoliko dana kasnije kada po prvi put budem ugledao ovaj samo naoko šareni svijet.“
„A ime, pitaš me za ime? Ime sa običnim Ve. Tako je bolje!“, povikao je. „Kočoperno je podigao glavu i brže-bolje se ogrnuo novom titulom koju ni u ludilu nije htio da prepusti nekom drugom. Postao je, bez ikakve prethodne najave, kum svom nerođenom unuku. Eto, takav je bio moj Mojaš.“
„Što sam ja bogu zgriješila da mi za prijatelje podari ovakve ludake?“, promrmljala je sebi u bradu, nasula čašu vode i iskapila je do dna. Pogledala ga je preko šanka, duboko udahnula kroz nos, brzo je ispustila vazduh i nasmijala nam se pravo u lice. Sijalica iznad naših glava je zatreperila nekoliko puta i odjednom se ugasila. Znao sam što to znači. Kada se Đina nasmije za šankom, svijetla se lagano pale-gase. Vrijeme je da se spakuju fajront koferi.
„O, Bože, žene su tako glupe. Čak i one pametne“, rekao je, promeškoljio se na stolici i ustao. „Dolazim sjutra po tebe, idemo do bolnice. Vrijeme je da posjetiš oca“, zvijerao je u ništa, „ne mogu da te gledam kako u tim godinama mjeriš ulice.“ Nisam razumio o kakvim je godinama bila riječ. Pa tek sam gazio trideset treću. U laganim kožnim cipelama sa gumenim đonom i niskom petom. Ali, nije bilo nikakve sumnje, makar sam njega poznavao, uvijek je bio mlađi u glavi nego što je trebalo da bude. Preturao je po džepovima, tražio je nešto čega nije bilo, i uputio se prema izlaznim vratima. Otišao je bez pozdrava.