PODNE NA KRUSIMA
PODNE NA KRUSIMA
Krusi, poslije dva vijeka, i toliko decenija, sedam godina i jedan dan više, podne, i ponosni ljudi na njima, skoro do jednog na suvo plaču, i sjećaju se tih junaka što život daše da bi se rodila sloboda.
U ime organizatora „Evropskog pokreta za Crnu Goru“ i svoje lično ime Crnogorka Ana Pejović, pozdravljajući sve prisutne prisjeti se uz ove brojke pomenute na početku, i onih 132 poginulih – nanovo rođenih, 237 ranjenih crnogorskih junaka, nasuprot 70 turskih oficira i 3500 vojnika, napominjući da to najslikovitije govori o mitskoj bici i junačkoj odbrani surih krša i golih života na žrtvenik slobode prinešenih i slavom vječnom uznešenih bastadura crnogorskih.
Nastavljajući citatom iz knjige „ O Crnogorcima“ Ljubomira Nenadovića;
,,Čudan primjer pokazala je Crna Gora svima malim zemljama koje pregnu da se u svojim osobinama održe! Svaka, i najmanja, državica ima u svojoj istoriji slavnih dana, u kojima se junački držala protivu svoga nadmoćnog neprijatelja, ali to je trajalo nekoliko mjeseci, nekoliko godina. Kako je malena Crna Gora morala biti nada u prvoga Crnogorca koji je s kopljem i strijelom izašao na susret beskrajnoj turskoj poplavi, da brani svoje malo ognjište!.. Crnogorce je održalo crnogorsko srce…”
Nakon toga, tišina je okovala brdo ukrašeno spomenikom crnogorskim bastadurima, poslije čega su delegacije SUBNOR-a, položile vijence a Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Bojović naklonio se sjenama crnogorskih sinova.
Kada su se začuli tonovi himne iz grla prisutnih prolomili su se dobro poznati stihovi.
Mladi arhitekta Milo Vukićević pročitao je tekst o Lješanskoj nahiji, istoričara Srđe Martinovića.
Dok je Ana čitala izvod iz teksta akademika Branka Pavićevića, Mehmed – paša ponovo kreće, u vazduhu su treperile vladikine riječi kakve je samo on znao da sroči, poručujući da niko ne „zažali umrijeti za vjeru pravoslavnu i slobodu otačestva“.
Ovaj uzvišeni čin jedan je od primjera kako je crnogorsko junaštvo izraslo iz visokomoralnoga bića naših predaka. Kao slobodni ljudi, jer samo tako smo ljudi, prihvatali smo sve one koji su željeli slobodu. Otuda su crnogorski običaji i pravni dokumenti bili istinski monumenti dostojanstva čovjeka, utemeljeni na bogatoj kulturi življenja i opstali kao autentičan identitet jednog naroda, podvukla je u svom govoru Nela savković – Vukčević
Crnogorski pjesnik Gordan K. Čampar je pjesmu posvećenu Krusima završio stihovima;
…Rodiše se, da bi mi živjeli
padoše da bi se mi uzdizali
kaplju poslednju proliše
da bi iz nje nikla;
ruža crvena što na krv miriše.
Emotivnim govorom ionako uzavrelu atmosferu dodatno je obilježio Rajo Čelebić, riječima od kojih je zastajao dah.
Sa usana prelijepe Jasne, uz pratnju svih prisutnih, odlijegalo je …milija mi ne bi bila da si od zlata.
A onda su zaječale gusle, zadrhtale su grudi narodnih guslara Maksima Filipovića i nenadmašnog Rajka Radovića.
Dan za pamćenje, vremena za sjećanja, bez zvaničnika ali sa ljudima koji bi bili i tada „tu“.
Odgovor.me
