BRANKA UZDARJA ZA DAR – Salko Luboder – BRANKIN OTVORENI PROZOR
Salko Luboder
BRANKIN OTVORENI PROZOR
Bješe ljeto 2012. godine u Luksemburgu. Manifestacija Dani crnogorske kulture. Ozarena lica naših zemljaka. Zavičajna srdačnost i nostalgija. U grupi zvanica koje pristižu u salu Branka Bogavac. Diva. U svakom smislu. U duhovnom, intelektualnom, obrazovnom… Graciozna, nasmijana, ljupka, pozdravlja se gotovo sa svima.
Bez razmišljanja prilazim joj. Pozdrav, predstavljanje i ljubazan otpozdrav. Nailaze mi neki od njenih intervjua, eseja, tekstova koje sam godinama unazad sa strašću čitao. Počinjemo razgovor. Branka iznenađena i u isto vrijema obradovana. Pita: Zar se i u tako malim mjestima prati moj rad? Naravno, odgovaram i dodajem – draga Branka, već odavno svijet je postao globalno selo.
Nakon prvog susreta uživo nastavljaju se kontakti koji postepeno prerastaju u prijateljstvo. Susreti u Crnoj Gori. Susreti kao najveći dar, kako je pisala. Promocije njenih knjiga u Beranama, u Centru za kulturu i u hotelu „Berane“. Poklanja mi knjigu „Od beznađa do nade – razgovori u Parizu“. Posveta ljubavlju ispisana: „Dragom Salku Luboderu, prijatelju i budućem velikom piscu, da se sjeti Branke Bogavac, Beranke i Bihorke, toliko vezane za svoj kraj, sa željom da joj se ime ne zaboravi i kad ona nestane“. – „S ljubavlju, Branka Bogavac – 8.8.2016. Budva“.
Pouzdano – ime Branke Bogavac se neće zaboraviti, ali se nije i ne može ostvariti njena želja da Salko Luboder bude veliki pisac. I da ne zaboravim. Poklanja mi njenu fotografiju u dimijama, narodnoj nošnji muslimanki. Živjela na Boru kod Petnjice, saživjela se sa tim ljudima. Veličanstvena kao čovjek. Prvorazredna intelektualka, novinarka i publicistkinja evropskog glasa, otmjena Parižanka, dobitnica značajnih nagrada i priznanja, održava prijateljske veze sa svojim seoskim prijateljicama i komšilukom u Boru. Prva počasna građanka Petnjice. Pišu joj pisma i pjesme njoj posvećene. Ona odgovara pismima, ljubavlju i sjećanjima. Neko bi to danas nazvao multikukulturalnošću i interkulturalizmom. Nije o tome riječ. Život je to, Branka Bogavac i ljudskost.
Branka nam decenijama unazad otvara prozor u svijet duhovnosti, znanja i uzvišenosti. Otvara nam prozor da prvo vidimo i spoznamo bogatstvo njenog bića, zavičajne treptaje njene duše, erudiciju, posvećenost poslu. Sa Brankinog otvorenog prozora napajamo um i sladimo duše gladajući u široke horizonte koje nam otvara u svojim tekstovima i knjigama. Da nije Brankinih „Razgovara u Parizu“ da li bismo znali, recimo, za veliku rusku poetesu Belu Ahmaduljinu koja puručuje da je ljubav za talent drugog čovjeka obavezno i znak sopstvenih sposobnosti, ili, pak, za Frederika Begbedu, jednog od najpoznatijih savremenih francuskih pisaca, koji kaže da je traganje za ljepotom u stvari žeđ za Bogom. „Literatura se sjeća onoga što smo zaboravili: pisati znači čitati iz sebe“ – još jedna je od misli Begbede.
Veličanstvenu panoramu umnosti i učenosti Branka upotpunjuje podsjećnjem na misao Umberta Eka da nas čitanje knjige obogaćuje još jednim životom. Čitalačko iskustvo potvrđuje tu istinu, koliko je i istina da je ona svojim tekstovima i knjigama obogatila naše živote. Adonisa, arapskog pjesnika svjetskog renomea, Branka intervjuiše da bi nam kazao da zemlja koja nema pjesme umire.
Mi imamo i pjesme i pjesnike. Imamo Branku. Osvjedočenu u djelima neprolaznih vrijednosti. Intelektualnim i ljudskim. Našu Branku za nezaborav.
