BRANKA UZDARJA ZA DAR – Dijana Tiganj – ,,SUSRET“ SA BRANKOM BOGAVAC

          ,,SUSRET“ SA BRANKOM BOGAVAC

          ,,Većina uspješnih ljudi koje poznajem više slušaju nego govore” –  rekao je Barnard Baruch, a dokaz za ovu tvrdnju je vitezkinja umjetnosti, književnosti i kulture i majstorkinja slušanja i poštovanja sagovornika, Branka Bogavac. Ova otmjena dama, kulturni i prosvjetni poslenik u Parizu, uspjela je da snažnim duhom i gracioznošću koju crnogorska žena nosi u sebi oplemeni poziv promotera kulture, književnosti i umjetnosti i da nama, čitaocima, suptilno servira na dlanu srž vanvremenskih djela i poetika velikih umjetnika.

Odrastajući u živopisnim predjelima sela Bor u opštini Petnjica, utkala je u svoje biće istinske moralne vrijednosti i vrline kao što su  skromnost, posvećenost, marljivost i upornost, a to je itekako uticalo na njen dalji put jer bez ovih vrijednosti ne bi postala ono što jeste -ambasadorka kulture, dobitnica brojnih priznanja i nagrada, nagrađena Ordenom viteza književnosti i umjetnosti Francuske. Te vrijednosti je sačuvala i onda kada je magistrirala slavistiku, držala predavanja na Sorboni, vodila intervjue sa velikanima kao što su Borhes, Jonesko, Eko, Diras, Kadere, Ljosa, Morison, Pamuk, Milem i drugi, i   zlatnim slovima se upisala na stranicama kulture jugoslovenskog i francuskog naroda. Ostala im je vjerna i onda kada je pronašla čovjeka svog života i u Parizu nastavila svoj rad i put jer je zavičaj, baš kao žila kucavica, ostao da pulsira u njoj. Zato je i nagrađena opštinskom nagradom počasne građanke Petnjice.

Sa imenom Branke Bogavac susrela sam se već ranije kroz razgovore o istaknutim ličnostima iz petnjičkog kraja, ali i kroz praćenje njene kulturne djelatnosti i uvijek sam je zamišljala kao ženu posebnog senzibiliteta, gordog dostojanstvenog izgleda, ali nježne pitome unutrašnjosti, britkog uma i poetičnog jezika. Ženu koja čuva ono iskonsko u sebi, koja sebe nije podredila Parizu nego je svjetsku prijestonicu podredila sebi. Čitajući njene intervjue sa velikim imenima pred čijom slavom bi mnogi ustakli, nikada nijesam stekla utisak njene inferiornosti, već suptilne povučenosti taman toliko da se sagovorniku ukaže poštovanje, da mu se da prostor da ono što želi istakne, ali da se zna ko vodi intervju i postavlja pitanja.  A pitanja su uvijek sažeta, jasna, fokusirana na sagovornika i njegov rad, nenametljiva i direktna,  a opet poetična da postaju i sama postaju umjetnost.

Kroz autobiografske podatke u knjizi ,,Susret je najveći dar” samo je potvrđena slika o ovoj snažnoj ženi koja svoju životnu dramu iznosi bez imalo patetike, a velike svoje uspjehe predstavlja kroz veo skromnosti koji ne umanjuje njihovu vrijednost.  Kroz te redove ona je uspjela da svoju ličnu storiju sačuva od zaborava, ali i da provede čitaoce i kroz lijepe predjele zavičaja, Crne Gore, Beograda, ali i dalekog svijeta Pariza i da iznese autopoetičke fragmente velikana svjetske književnosti i umjetnosti.  Na taj način se Branka pokazala kao vrsni literarni stvaralac, kao neko ko književnosti živi, a ne samo o njoj govori. Na kraju, ta slika je potvrđena i kroz podršku koju mi je pružila  kada sam počinjala svoj put poljem književnosti.

Susreti sa Brankom Bogavac mogu biti samo najveći dar  jer stvarajući od intervjua umjetnost, ovekovječavajući kroz njih određene epohe i svjetska zbivanja,  držeći predavanja o našem jeziku i književnosti na prestižnoj Sorboni, primjer je svakoj djevojčici i ženi da uspjeh nije obećan nikom, već da je produkt velikog rada i truda. Ona je nada koja pokazuje da i ona čobanica sa zelenih polja može postati dama koja vodi razgovore sa najvećim svjetskim imenima  u pariškim salonima. Ona je zvijezda vodilja koja će dugo sijati i obasjavati puteve budućih književnica, profesorica, novinarki i budućih generacija velikih žena koje će ostaviti traga u svijetu kulture, književnosti i umjetnosti.

,,Većina uspješnih ljudi koje poznajem više slušaju nego govore” – rekao je Barnard Baruch, a dokaz za ovu tvrdnju je vitezkinja umjetnosti, književnosti i kulture i majstorkinja slušanja i poštovanja sagovornika, Branka Bogavac. Ova otmjena dama, kulturni i prosvjetni poslenik u Parizu, uspjela je da snažnim duhom i gracioznošću koju crnogorska žena nosi u sebi oplemeni poziv promotera kulture, književnosti i umjetnosti i da nama, čitaocima, suptilno servira na dlanu srž vanvremenskih djela i poetika velikih umjetnika.
Odrastajući u živopisnim predjelima sela Bor u opštini Petnjica, utkala je u svoje biće istinske moralne vrijednosti i vrline kao što su skromnost, posvećenost, marljivost i upornost, a to je itekako uticalo na njen dalji put jer bez ovih vrijednosti ne bi postala ono što jeste -ambasadorka kulture, dobitnica brojnih priznanja i nagrada, nagrađena Ordenom viteza književnosti i umjetnosti Francuske. Te vrijednosti je sačuvala i onda kada je magistrirala slavistiku, držala predavanja na Sorboni, vodila intervjue sa velikanima kao što su Borhes, Jonesko, Eko, Diras, Kadere, Ljosa, Morison, Pamuk, Milem i drugi, i zlatnim slovima se upisala na stranicama kulture jugoslovenskog i francuskog naroda. Ostala im je vjerna i onda kada je pronašla čovjeka svog života i u Parizu nastavila svoj rad i put jer je zavičaj, baš kao žila kucavica, ostao da pulsira u njoj. Zato je i nagrađena opštinskom nagradom počasne građanke Petnjice.
Sa imenom Branke Bogavac susrela sam se već ranije kroz razgovore o istaknutim ličnostima iz petnjičkog kraja, ali i kroz praćenje njene kulturne djelatnosti i uvijek sam je zamišljala kao ženu posebnog senzibiliteta, gordog dostojanstvenog izgleda, ali nježne pitome unutrašnjosti, britkog uma i poetičnog jezika. Ženu koja čuva ono iskonsko u sebi, koja sebe nije podredila Parizu nego je svjetsku prijestonicu podredila sebi. Čitajući njene intervjue sa velikim imenima pred čijom slavom bi mnogi ustakli, nikada nijesam stekla utisak njene inferiornosti, već suptilne povučenosti taman toliko da se sagovorniku ukaže poštovanje, da mu se da prostor da ono što želi istakne, ali da se zna ko vodi intervju i postavlja pitanja. A pitanja su uvijek sažeta, jasna, fokusirana na sagovornika i njegov rad, nenametljiva i direktna, a opet poetična da postaju i sama postaju umjetnost.
Kroz autobiografske podatke u knjizi ,,Susret je najveći dar” samo je potvrđena slika o ovoj snažnoj ženi koja svoju životnu dramu iznosi bez imalo patetike, a velike svoje uspjehe predstavlja kroz veo skromnosti koji ne umanjuje njihovu vrijednost. Kroz te redove ona je uspjela da svoju ličnu storiju sačuva od zaborava, ali i da provede čitaoce i kroz lijepe predjele zavičaja, Crne Gore, Beograda, ali i dalekog svijeta Pariza i da iznese autopoetičke fragmente velikana svjetske književnosti i umjetnosti. Na taj način se Branka pokazala kao vrsni literarni stvaralac, kao neko ko književnosti živi, a ne samo o njoj govori. Na kraju, ta slika je potvrđena i kroz podršku koju mi je pružila kada sam počinjala svoj put poljem književnosti.
Susreti sa Brankom Bogavac mogu biti samo najveći dar jer stvarajući od intervjua umjetnost, ovekovječavajući kroz njih određene epohe i svjetska zbivanja, držeći predavanja o našem jeziku i književnosti na prestižnoj Sorboni, primjer je svakoj djevojčici i ženi da uspjeh nije obećan nikom, već da je produkt velikog rada i truda. Ona je nada koja pokazuje da i ona čobanica sa zelenih polja može postati dama koja vodi razgovore sa najvećim svjetskim imenima u pariškim salonima. Ona je zvijezda vodilja koja će dugo sijati i obasjavati puteve budućih književnica, profesorica, novinarki i budućih generacija velikih žena koje će ostaviti traga u svijetu kulture, književnosti i umjetnosti.