RIJEČ DVIJE O ANINIH “42”
RIJEČ DVIJE O ANINIH “42”
Klub umjetnika, je večeras bio adresa gdje se mogao čuti dobar stih koji je skovala crnogorska pjesnikinja Ana A. Ičević Vuković, sabran u zbirci “42”, u izdanju izdavačke kuće Odgovor- reply, te osvrti relevantnih učesnika u promociji i jedan od najtoplijih aplauza kada su u pitanju ovakve večeri.
Riječima “nije pjesnik ako obuče bijelo, niti boem, ako se ne kupa, pjesnik je svojevrsna vrsta, ne mora biti oboje, može biti samo pjesnik, a jedan takav nas je večeras ovdje okupio, stihovima nabijenim hrabrošću, emocijama, sudovima, dalekovidima”, predstavlajući Anin opus sabran u zbirci, otvorio je veče Gordan K. Čampar, nastavljajući da “napisati malu knjigu i sa njom reći mnogo toga mogu samo oni od boga osuđeni da budu pjesnici”.
Prof. dr Dragan Bogojević, inače jedan od recezenata zbirke tvrdi. “Anina poezije se doima poput ljetnjeg polja klasa koje povjetarac talasa, a bujica osjećanja hrli u potragu za razobličavanjem igrokaza sopstvenih doživljaja. Pjesnikino djelo sadrži i nedorečenosti i isijavanje nebrušenog dijamanta, a versi se poput neobuzdanog gejzira, stropoštavaju niz liticu, noseći sve pred sobom”.
“Šta nakon ćutanja, lutanja, drobljenja nekih snova”, pitao se ovim Aninim stihovima stari novinarski bard književnik Dragan Mitov Đurović, podvlačeći da kao česti konzument poezije, odavno nije našao na svakoj stranici poruku za nauk i ozbiljno štivo kao što je slučaj sa ovom “knjižicom”.
„Jedna lijepa riječ, kažu, može ugrijati hladne dane čovječanstva, pa poetesina osjećanja miriše mi opet noć na tvoje riječi eliminišu sve smrznutosti. Pjesnikinja u nekim pjesmama gleda izvan svog srca – tada sanja. A kada gleda unutar srca, budi se – danas ću te ćutati u sebi i šapućem, tebi o tebi, u sebi. Poezija je moć! Anina poezija je i šaputanje!“, u svom tvrdi u svom obraćanju prof. dr Draško Došljak, inače recezent izdanja.
Kada je medijator večeri Čampar izgovarao riječi: „Boriti se sa usudom, oprostiti neoprostivo, ostati vječito dijete, a biti tako veliki čovjek, ostvariti tako briljantnu karijeru, mogao je samo jedan čovjek, čovjek rođen u Panoniiji, sa odrom na obali Dunava, ali sa vječnom slikom u glavi, ovih brda i krvavog kamena, sa neograničenom količinom ljubavi prema rodnoj grudi Crnoj Gori, veliki Mišo Janketić“, malo je ko znao a ponajmanje njegov sin, Marko, koji je svratio po jedan bratski zagrljaj i čašicu razgovora, inače vjerno naslijedio i viteške i profesionalne vrijednosti, da se krije malo iznenađenje.
Iz ruku pjesnikinje „iz koje bi i orao vodu pio“, primio je poklon Kluba umjetnika, portret svog oca, inače rad briljantnog crnogorskog umjetnika Slavenka Rakočevića Rakoča.
„Hvala, iskreno hvala“, ponavljao je nekoliko puta očigledno vidno ganut, sa očima punim suza, ne krijući iznenađenje i nudeći izvinjenje zbog slobodnijeg stajlinga, no kakvo bi to bilo iznenađenje, kada bi se sve znalo.
Oduševljen knjigom koju je okićenom posvjetom, dobio na dar, zape mu za oko jedna njemu srodna pa je izgovori:
VUKU
Za glumišta svjetskih mora
i prozore visokih gora
rodih!
U nebeske svodove
da daje zdrave plodove
osokolih!
Sa širokim vjetrom snage
u zagrljaje velike, drage
naučih!
Da dodiruje i liječi smijehom
i ne upozna sa grijehom
sačuvah!
Smenjivali su se stihovi iz zbirke:
…Imaću i ja jednom svoju pjesmu
i nečije ruke, pletenicu u kosi
o da, imaću i zagrljaj, nekako velik
koji ima snagu da me vodi i nosi…
koja će po trenutnoj procjeni i sudu velikog broja čitalaca u čijim se rukama našla, biti kraj jastuka ljubitelja dobrog stiha.
Na kraju, pjesnik koji u pisanju i mač poteže, ne sklanja pogled u stranu, hrabri i one koji padaju, kao djevojčurak zatečen u krađi, tiho, toliko da se jedva čuje, sa nekim pogledom put zvijezda, reče: „Hvala vam za sve, za pažnju, ljubav, podršku, za to što smo tu večeras zajedno, zagrljaje, ruže…“
odgovor.me
