Gordan K. Čampar ZA “BUKU” – BOSNA JE ZEMLJA KAKVE NIGDJE NIJE BILO
Gordan K. Čampar za BUKU: Bosna je zemlja kakve nigdje nije bilo
02.10.2021 07:00
”U Sarajevu sam naučio da volim, praštam, pijem meku šljivu, poslije svake druge ubacim nešto u kljun, zaboravio koje sam vjere jer tamo nije bila toliko važna, u Mostar išao da se divim Starom mostu, uđem u „Tina“ da namirišem pjesmu, u Banja Luci da brojim prelijepe djevojke i usput sretem Marjana”, kazao je Čampar u razgovoru s novinarom Buke.
Kada govori svoju poeziju iz tog pjesnika kao da progovara neki prastari arhetip mudraca, koji u sebi nosi svu ljepotu i muku crnogorskog tla; ponosit i prav, jasan i nenametljivo glasan. ”Svaka mu je ko u Njegoša“, kazao bi neko, mada je on tip čovjeka koji se ne busa u prsa, ne dodaje i ne soli više od onoga što je i koliko vrijedi.
Dovoljno je kazati, Gordan K. Čampar, čovjek koji se novinaru, autoru ovoga intervjua, dopao na prvu, jer isijava energiju koja se rijetko više susreće na ovim našim prostorima. Mjesto susreta je bio festival ”Pero Živodraga Živkovića” u Zenici, a razgovaralo se o svemu i svačemu, naveliko i naširoko, samo se nije razgovaralo o politici, jer sagovornik riječ politika ušima ne voli da čuje, a kamoli o njoj da zbori. A sa Gordanom se može razgovarati o svemu jer njegova je sfera interesovanja raznolika. Bavi se novinarstvom, urednik je časopisa Intervju, novina Zaton i portala Odgovor.me. Piše prozu, priče, poeziju i kolumne. Objavio je mnoge tekstove i izdao desetak naslova knjige ”Pregršt suza i dva pisma”, ”S koljena”, ”Na koljeno”, ”Eto”, ”Mjesec u maslačku“. Autor je feljtona “Sjećanje na šeher Sarajevo prije grmljavine“ i “Aplauz za legende”. Gordan je rođen u Zatonu kod Bijelog polja u Crnoj Gori, jedno vrijeme živio je u Sarajevu. Trenutno je nastanjen u Podgorici.
Vi ste pisac koji piše poeziju, prozu, priče. Novinar ste, pišete i kolumne. Šta je za vas pisanje: potreba ili profesija?
Najkraće rečeno to je pražnjenje duše, otimanje od zaborava; ljudi, vremena, događaja, prilika i onog drugog, pa se stoga prije može nazvati potrebom negoli profesijom, mada u svemu morate imati odgovornost koju profesija nalaže.
– TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA –
Može li se dobra pjesma napisati ”rutinski”?
Rode se ponekad naprečac, većinom na molbu sagovornika i saboraca u kafani, ali u biti; ne, mora mnogo da zaboli, moraš biti sam i osjećati se kao govno, da bi se ta pjesma pamtila i imala neku poruku, definitivno pjesma bez čemera, u ovom vremenu je malo prazna.
Da li je svako dobro štivo katarzično?
U najvećem broju slučajeva da, i kao takvo postaje vrijedno, ako nema tog u sebi onda je nekako hladno, daleko od konzumenta.
Šta mislite o hiperprodukciji na domaćoj književnoj sceni?
Nažalost pojava koja se prepoznaje u čitavom regionu, ne donosi ništa dobro literalnoj sceni, ne bih htio da me poneko pogrešno shvati, svako ima pravo na svoj izraz, neko umješno neko ne baš toliko, ali se moraju poštivati neke norme minimuma kvaliteta i elementarne pismenosti, potrebnih u tim poduhvatima.
Možda to ne bih i bilo tako loše samo da se ne zaobilaze kategorije poput, lektorisanja i korekture. Možda „cip“ mogao biti neka barijera. U svakom slučaju hiperprodukcija ničemu ne donosi dobro, čak ni novcu, a kamoli književnom stvaralaštvu.
Kakvo je trenutno stanje na književnoj sceni i kako stoje stvari sa izdavaštvom u Crnoj Gori?
„Krompir“ definicija, sve što valja to je pod zemljom; Vito, Ljeso, Risto, Švero, Lalić, Ćamil, Bulatović. Danas ima nekoliko stvaraoca koji imaju taj damar i donose taj miris pjesništva i pripovijedanja na dobar način, ali je to nedovoljno, ova brda su istorijski stvorena da literalni izraz bude učestao i više nego jasan.
Izdavača na svakom koraku, samo je teško prepoznati njihovu ulogu, veliki broj udruženja i književnih klubova, nalik na sekte bave se tim odgovornim poslom, svakako neuspješno i pogubno za književnu scenu, nabrajajući naslove koji su jako sumnjivog kvaliteta i bez ikakve podrške autoru.
Naravno ima njih nekoliko vrlo ozbiljnih poput „Unireksa“, koji ove godine slavi pedeset godina postojanja i desetak hiljada naslova, te „Obodsko slovo“ i „Ratkovićeve večeri poezije“, koji imaju iza sebe dubokog traga u izdavaštvu.
Vi ste urednik magazina ”Intervju” koji sam imao priliku da čitam. Osim odličnih priloga i tekstova taj list je jako lijepo dizajniran. Čini se da on i nije baš jeftin za štampanje; ispalati li se danas štampati jedan takav magazin i ko su Vaša ciljna grupa?
Utkao sam sebe u taj časopis, svaki dio njega je mojih ruku djelo, dizajn, koncepcija, razgovori, mada se sada veliki broj novinara „istomišljenika“ javljaju da daju doprinos, jer su prepoznali poruku koju šalje „Intervju“, te zamisao da ljudi vrijedni pomena, sa stavom, uspješnom karijerom, raritetima, životnim pričama koje nijesu jednostavne, osvanu na tim stranicama. Cijena izrade je dosta skupa, mada tu nailazim na veliko razumijevanje štamparije „Obod“ sa Cetinja, kao jedne najozbiljnije štamparije u regionu.
Što se tiče isplativosti, došlo je vrijeme kada bi sve bilo na „olovku“ mnogi bi izgubili želju da žive a ne rade, ali je važno da se uvijek traži koji primjerak više.
Koncipiran je tako da čitalac poslije nekog perioda od njih može povezati ozbiljno svjedočanstvo u vidu knjige, ciljna grupa su čitalačka publika željna dobrih pitanja postavljenih u njihovo ime, dobijenih odgovora, te oni koji još uvijek vole čitati iz ruke a ne sa ekrana.
Vi volite da napomenete da se u vašem listu može pročitati o svemu i svačemu, ali ništa vezano za politiku. Da li je moguće da se današnji pisci i intelektualci s ovih prostora ne bave politikom, jer i kultura, književnost, izdavaštvo u mnogome zavisi upravo od te politike?
Politika je najprljavija stvar, pa književnici koji se bave time bacaju sjenku na svoje stvaralaštvo, i to čine isključivo iz korsitoljublja i prinadležnosti koje im se nude.
Pjesnici moraju bez pristranosti osuđivati vrijeme i prilike u društvu, a ne saginjati glavu na svakom koraku i biti podrška vlastodršcima ili opoziciji, nebitno. Ne može članska karta neke partije biti mjerilo za „poštovanje“.
Bili ste na ovogodišnjem festivalu ”Pero Živodraga Živkovića”. Kakve impresije nosite sa tog događaja?
To je festival koji traje već duže vrijeme, zahvaljujući jednom nesebičnom žrtvovanju našeg kolege, Emira Sokolovića, koji je sebe maltene podredio tom događaju, koji svake godine prerasta u još bolji. Dobra organizacija, „Staro pozorište“ idelan kutak za to, kvalitet poezije uvijek može biti bolji i svi snosimo krivicu za to, mada sam uvidio par mladih za koje će se ubrzo svakako čuti.
Jednom riječju dobra družina iste krvne grupe, sa zadatkom propagiranja javne riječi.
I umalo zaboravih, pet čarobnih minuta kada je zajecala violina u rukama maestra Otaševića.
Jedno vrijeme živjeli ste u Sarajevu, autor ste feljtona ”Sjećanje na šeher Sarajevo prije grmljavine”. Šta Vama znači Sarajevo i Bosna, kakve emocije u Vama budi ova zemlja?
Bosna je zemlja kakve nigdje nije bilo tada, ali na nesreću svih, zagrmlje. U Sarajevu sam naučio da volim, praštam, pijem meku šljivu, poslije svake druge ubacim nešto u kljun, zaboravio koje sam vjere jer tamo nije bila toliko važna, u Mostar išao da se divim Starom mostu, uđem u „Tina“ da namirišem pjesmu, u Banja Luci da brojim prelijepe djevojke i usput sretem Marjana.
Baš sada pri putu za Zenicu svratim u Sarajevo i vidim se sa Nenadom Dizdarevićom, poslije dugo vrijemena, bili nekoliko sati na nekoj jabukovači, služi Sejo sa Jahorine, najednom nam izčezoše riječi ali su nam oči bile pune suza.
Tišina je govorila sve. Sve je bilo nekako toplo i pitomo, oblaci koji su tutnjali nebom nijesu nagovještavali ,,grmljavinu“.
Iskren pozdrav za uredništvo i čitaoce ,,Buke“.
