KOLUMNA – Gordan K. Čampar – STISAK RUKE
KOLUMNA – Gordan K. Čampar – STISAK RUKE
Poziv kao i svaki drugi, pristanak isto tako, putešestvije nalik na sva druga, mada zaboravismo flašu namijenjenu domaćinu u Čapljini, okrivismo Dula, nije kriv, makar ne krivlji od nas ali mora neko.
Usput prisjećanja, prepričavanja, Ivo mlad ali se sjeća ili događaja ili iz priče, dogodovštine, koja šala na račun – lakše je drugog – ali bez zamjerke.
Bruje gume, Milan vičan vožnji, stari prekaljeni drumski jahač, uvijek iznad zadate brzine; nema ovdje policije i kamera, tješi nas, a ono; ima ali nas ne pamte.
Odredište. Rovinj. Domaćini: Olga i Dragan.
Gozba. Nema čega nema. Ali nije sve u komadu mesa, dobrog izbora vina i piva, rakije ne bi, veli domaćin da ona brzo vata, džin umjesto nje, nego;
Iskreni stisak ruke, istinski zagrljaj, ne onaj; dobro doš’o kad te đavo donio, već ‘nako baš.
Rekoh; obradovaćemo vas sada kada smo došli ili kad krenemo, zasad ovo prvo, odgovori.
A onda redom; red zalogaja, kaplje, riječi, pa ponovo istim redom ili unatrag.
Promijenila su se vremena. Ali oni koji su navikli da sretaju i prate, ko naši domaćini, nijesu, ostali isti, ko kad smo se kod Laja i Milanke sretali, ili tu kod nas, po međašu kuće.
Naviru sjećanja, progune se koja knedla, ali neka, opet smo u zagrljaju.
Žali što nijesmo u Banjoj Luci, kao tamo se bolje osjeća, nama dobro i ovdje, ali pristadosmo bez riječi, da nekom prilikom spasimo te momke, poravnamo tu prednost dama, bar za zeru.
Jesen, ali ko proleće, ne zbog sunca, već nade da još uvijek postoje prijateljstva i oni što ga gaje.
Opraštamo se. Ostadoše da mašu, mi ne umijemo, nama pune grudi ljubavi.
