GDJE JE NEKAD ŽIVOT BIO – PRAG I RUŽIN PRAH – mr Željko Rutović
GDJE JE NEKAD ŽIVOT BIO – PRAG I RUŽIN PRAH
Da, zgarišta ostaju vječnom nepogrješivom slikom – dokumentima vremena zla. Po njima se računa vrijeme, traži duh i dah prošlog. Iz njih izviru sjećanja i utihle nade. Pojedinačne i kolektivne.
Na putevima po Bosni zemlji, njenim venama i pričama, sudbama i ranama, svaka stara – nova slika svoj je svijet. A u tom svijetu nešto je prestalo da cvjeta ili pak, na nekom drugom dalekom mjestu pokušava da cvjeta. Cvjetovi i ljudi, prah sudbe lijepih i dobrih široko razasut.
Tragovi ostaju i podsjećaju. Na nepočinstva. Na nezaborav. Svaki trag, baš kao i napušteni kućni prag, jedan je svijet. Ranjen i neprebolan. Ali ne i uništen. Život uvijek, iskustva govore, poništava zlo. Kosmogonijski krugovi u novim dimenzijama i novim slikama pokazuju lice žilavosti života, prkosa i otpora. Podjednako, kako u životu, tako i u prirodi. Neki zakoni su vječni i uvijek poučni.
Gledao sam te kako tragove, tako i kulturološka podsjećanja na nekadašnji dom u čiju slavu iz kamena cvjetaju neki novi cvjetovi. Iz kamenog praga koji je u sebi pothranio korake i mirise onih koji su dušom oplemenili dom.
A sada, priroda i njena sila, poslije svega daruju tom i svim sličnim domovima cvijet nezaborava, čiji će se miris prostrijeti toliko daleko da dođe tamo gdje i treba. U novim značenjima. U novim laticama. U novim grozdovima sjećanja. U ružinoj vodi koja će osvježavati humke kulture sjećanja. U vodi iz koje teče i iz koje će poteći novi životi.
Da, na svijetu je sve skopčano sa svim, baš onako kako su se na pragu napuštene kuće skopčali ruža i stabljika loze. Čuvarkuće podsjetnici odolijevaju i vremenu i nevremenu. Rastu zajedno, podsjećajuci na vrijeme jedno. Naš prag nas prati i u životu i u smrti. Pošli sa njega voljno ili nevoljno, on ostaje u nama. U novim krugovima. A u tim krugovima život, sjećanje i ruža su nepobjedivi. Život ruže za neke proslije živote. Život ruže, ponikao iz kamena, putuje u susret nekim dalekim, lijepim vremenima kada je sa praga, tu ispred kuće, među bulkama ruža i jorgovana mirisala kahva sa rahatlukom, sve uz sunčeve zrake koji su milovali tik do prozora posložene žute dunje. Spojilli su se ti mirisi u metafizičkim putevima na kojima svaka stopa pošla u neki novi svijet ne zaboravlja svoj rodni prag. A ruža zauzvrat, bez pomoci ljudske ruke raste, opstaje i salje mirise svojima koji su pošli sa praga. U njenom biću, baš kao i u ljudskom, duboko je zapretano sjećanje na tlo, dom i ljude, to vječno jedinstvo obavijeno mirisom i prahom ružine nevinosti.
