DAVNO PROŠLI ŽIVOT, PUN LJUBAVI I BOLA – Amer Ramusović

Izuzetno plodno književno djelo Hajrudina Lula Mekića

DAVNO PROŠLI ŽIVOT, PUN LJUBAVI I BOLA

Prije izvjesnog vremena u izdanju PEGAZ-a iz Bijelog Polja iz štampe je izašlo novo djelo Hajrudina Lula Mekića pod nazivom “Akovski šehidi”.To djelo ovog plodnog autora, koji svojim duhom šeta po osamnaestom stoljeću i otvara gradska vrata tog prošlog vremena, kako bi čitaoci, kao na filmskom platnu, mogli vidjeti jedan davno prošli život, pun ljubavi i bola.

To je bio razlog da porazgovaramo sa g-dinom Mekićem o njegovom književnom djelu koje permanentno izaziva veliku pažnju, posebno Bjelopoljaca koji žive i rade ne samo u gradu na Limu već i širom naše planete, tačnije svugdje gdje žive Bjelopoljci, rasuti po čitavom svijetu.

-Sve moje priče vezane su za moju mahalu tj. Gornju mahalu, najstariju u samom centru grada, tu moju vječnu inspiraciju. Iz te naše bogate prošlosti, u gradu su ostala jedino tri stara objekta:

Crkva sv. Petra, Čaršijska džamija, i zgrada Ruždije.
Crkva sv. Petra je sagrađena u dvanaestom vijeku i najstariji je vjerski objekat u gradu, u čije sam prostorije kao dječak često ulazio. Svakodnevno se igrajući sa djecom u crkvenom dvorištu, zapamtio sam svaki kutak njene unutrašnjosti i zvonika.
Čaršijska džamija se nalazi nedaleko od crkve i u Gornjoj mahali. Ova džamija je u narodu prozvana Gušmirska džamija i datira iz 1741. godine. Po predanju prenijeta je iz bjelopoljskog sela Jabučno.
U ovoj džamiji sam pred gl. imamom tj vjeroučiteljem Šaćir ef. Smailović , završio mekteb 1967.
Zgrada Ruždije ( današnja zgrada Muzeja) najljepši je dragulj osmanske arhitekture u našem gradu, sagrađena 1869. godine. Poslije rata, ova zgrada je jedno vrijeme pretvorena u zgradu gimnazije a zatim Zabavište tj. Dječiji vrtić u kojem sam 1957 g. kao polaznik predškolske nastave naučio prva slova.
-Svoje rođenje i odrastanje u bjelopoljskoj Gornjoj mahali, smatram velikom privilegijom, jer sam u mješovitoj sredini upoznao ljude raznih nacionalnosti, vjere i kulture. Jako sam ponosan na porijeklo svojih roditelja i neizmjerno cijenim svoje korijene. U sjećanju na ljepote mog rodnog kraja, svoje pero stalno punim zavičajnim mastilom i dovim da mi nikada ljubav prema zavičaju ne presuši, priča Mekić i doddaje da je „Bijelo Polje je danas moderan grad sa brojnim kulturnim i sportskim manifestacijama. Izgradeni su novi mostovi, gradska obilaznica, Dom zdravlja , Dom za stare, zgrada Ekonomskog i Pravnog fakulteta , rekonstruisan je i gradski trg. Bijelo Polje nudi odlične prilike za šoping u trgovačkim centrima sa svim svjetski poznatim brendovima, bezbroj modernih restorana i kafica ,veliki broj manjih trgovina po centru koji u ponudi imaju bogate i raznovrsne asortimane. Za svakog ima ponešto, kaže Mekić.
On sa ponosom kaže da Bijelo Polje njeguje multietnički sklad i bogatstvo različitosti vjekovima prisutan na ovim prostorima.
-Na trenutke zaiskri i onaj naš prepoznatljiv duh i miris čaršije, dašak nečeg uistinu posebnog, odnoseći nas sa setnom suzom u oku u vrijeme djetinjstva i odrastanja poželjevši da tamo zauvijek ostanemo…, kaže sa sjetom Mekić uz naglasak da je Bijelo Polje grad koji se brzo razvija i raste, ali ipak nešto nedostaje.
– Bjelopoljci su uskraćeni za jedan značajan dio zajedničke istorije, a istinskog istraživanja nema ni na vidiku, iako, za razliku iz vremena bivše Jugoslavije, mi danas živimo u savremenom i demokratskom društvu, imamo jako veliki broj visoko obrazovane omladine u gotovo svim oblastima profesionalnih djelatnosti, takode imamo veliki broj vjerskih službenika koji su visoko obrazovani iz tog razloga naš grad Bijelo Polje zaslužuje da o njemu saznamo što je moguće više, ističe Mekić i napominje da se u ovim bremenitim vremenima istina često prećuti ili se nerado govori o njoj , zbog čega u budućnosti mora biti učinjeno mnogo više.
On smatra da nam zato nam trebaju hrabri istoričari, arheolozi, umjetnici, teoretičari, istraživači, pisci, vjerski službenici, pravnici teolozi nezavisno, izvan ikakvog uticaja politike, koji će se potruditi da generacije koje dolaze prigodnom informativnom i edukativnom literaturom, tribinama, okruglim stolovima , pozorišnim predstavama, i drugim programima, sve pod jednim zajednickim motom “Kulturom protiv zaborava” upoznaju generacije koje dolaze sa prošlošću grada i bogatom kulturnom baštinom koju su nam naši preci ostavili u amanet.
Po njegovim riječima, u išćekivanju to nikako da se desi
-Kultura baština Bijelog Polja je bogato naslijeđe koje treba nesebično čuvati i sa njim obrazovati mlade generacije.Nadležni mudro šute, a mnogi građani nerado govore o kulturnom blagu bjelopoljske čaršije, zbog čega je neophodno mlade generacije koje dolaze, upoznati sa našom bližom i daljom prošlošću koju smo dijelili sa svojim najbližim, prijateljima i komšijama drugih nacionalnosti u skladu sa vjekovnom tradicijom našeg međusobnog poštivanja i tolerancije.

Govoreći o knjizi „Bijela kuga“, Mekić naglašava da je tu knjigu posvetio s ljubavlju i zahvalnošću bjelopoljskim hanumama (posthumno) rahmetli hadži Danuš-hanumi, Ilki Nušaginoj, Zejnepi Martinović i Nuri Hajdarpašić, heroinama koje su živjele u različitim vremenskim razdobljima, ali sa istim, lijepim, osobinama koje su krasile njihove ličnosti: bogobojaznost, čestitost, strpljivost, mudrost… Hadži Danuš-hanumi, prvoj među jednakima, u znak zahvalnosti za sav hajr koji je ostavila iza sebe,on je predložio izgradnju spomen obilježja (turbeta). Prodajom ove knjige, sredstava bi bila usmjerena za izgradnju turbeta (spomenika).

– Zahvaljujući ovoj plemenitoj ženi, sva njena imovina je čitavih 155 godina (od 1789. do 1944.), bila na raspolaganju širim društvenim potrebama grada. Hadži Danuš-hanuminom zaslugom i tadašnjih lokalnih vlasti (muftije i kadije) uspjeli su da dobiju sultanov ferman (ukaz) 1789. godine za priznavanje statusa šehera, te je zbog toga zaslužna za podizanje SPOMEN-OBILJEŽJA- Potkupolno turbe otvorenog tipa skulpturalnog oblika, simbolom zahvalnosti i očuvanja uspomene na hadži Danuš-hanumu i njene sve hajrate, koje je iza sebe ostavila, ističe Mekić i naglašava da bi spajanjem tradicionalnih formi i savremenih materijala činilo bi ovo jedinstveno spomen -obilježje bogatim i lijepim, te bi se svojom elegancijom izvanredno uklapalo u haremu Gradske džamije ili u haremu nove džamije u bjelopoljskom naselju Lipnica, čiji je početak izgradnje planiran sa prvim danima proljeća .

-Shvativši da će hajrati rahmetli hadži Danuš -hanume biti vremenom zaboravljeni i na kraju izbrisani, smatram da treba svakako što prije ovim gestom oživjeti njenu ličnost i prikazati njeno plemenito životno djelovanje, kaže Mekić i uz želju da podstakne odgovorne ljude i sve njegove sugrađane, Bjelopoljce, da sačuvaju i promovišu našu izuzetno bogatu kulturnu baštininu.
-Meni, rođenom Bjelopoljcu, a i mnogim mojim sugrađanima, dužnost je da ispunimo amanet hadži Danuš-hanume, koja nije svoju imovinu ostavila iz nekog koristoljublja, niti slave, već u ime Jedinog Stvoritelja, da služi Njegovim robovima i da nama bude opomena da na onaj bolji svijet sa sobom ništa ne nosimo, sem svojih djela kao svjedoke našeg dobročinstva, po kojem će nas ljudi pamtiti i spominjati, kaže Mekić.

Inače roman „Akovski šehidi“ je inspirisan stvarnim događajima, odigranim u Akovu ( današnjem Bijelom Polju) u drugoj polovini osamnaestoga vijeka i ispunjen je brojnim zanimljivim likovima, te tragičnom sudbinom dva brata, Hasana i Naila, uglednih akovskih haznadara (rizničara) i muslihuna (mirotvoraca).

Obojica braće su bili časni ljudi sa visokim moralnim i karakternim osobinama. Za vrijeme bezvlašća i čestih pobuna ajana, begova i kapetana, protivnika tadašnjeg sultana, s jedne strane i s druge muselima koji su, ne birajući sredstva da osvoje vlast, sprovodili nezapamćenu torturu nad ajanima i ostalim mještanima, Hasan i Nail su ostali neutralni i neukaljani…
U bjelopoljskom prigradskom naselju Nedakusi, smještenom na lijevoj obali Lima, na mjestu gdje je Hasan pogubljen, podignuto je šehidsko turbe koje i danas postoji.
Njegov brat Nail pogubljen je na desnoj obali Lima u rasovskom naselju „Francuska mahala“,
u kojem se nekada nalazilo Nailovo turbe, sagrađeno od drveta, koje je tokom Drugog svjetskog rata porušeno. Na žalost, od ovog šehitluka ostali su samo još obični kameni nišani.
Vjerujem da će ovo turbe uskoro biti ponovo podignuto i da šehid Nail neće biti zaboravljen, ističe Mekić.

U svojim do sada objavljenim djelima Mekić nas podsjeća na neke značajne događaje iz prošlosti Akova, odnosno Bijelog Polja, pokušavajući na taj način da predstavi javnosti određeni vremenski period,a to je već spomenuto osamnaesto stoljeće gdje na prijemčiv i i lako čitljiv način otvara gradska vrata tog prošlog vremena.U tom smislu on govori o nastanku tri mahale u tadašnjem Bijelom Polju.

“Uspostavom osmanlijske vlasti, u Akovu, u neposrednoj blizini crkve Svetog Petra ili džamije Fethije, veoma brzo nastaje prvo manje naselje (današnja Gornja Mahala) sa nekoliko sokaka i kuća u kojima su se prvo nastanili turski vojnici, oficiri i njihove porodice. Akovo se razvijalo i prilagođavalo potrebama stanovništva, koje je sve više naseljavalo ovaj kraj, tako se uz džamije sa haremima i česmama formiraju mahale (gradske četvrti ) u kojima nastaju i prve zanatske radnje i dućani. Tako se, izgradnjom Jusufa džamije (koja je prenešena iz sela Jabučno ) u istoj mahali u kojoj se nalazila i džamija Fethija tj. Crkva sv. Petra, ovo naselje širilo spuštajući se strmim sokacima s lijeve strane do rijeke Lješnice u podnožju brda Ćukovac, a sa desne strane do drvene ćuprije na Limu, te jednim dijelom uz samu krševitu limsku obalu gdje je sagrađen veliki broj kuća i čardaka za stanovanje. Izgradnjom Haznedar Mehmed-agine džamije (Harem džamije) u podnožju uzvišenja Gornje Mahale, u prostranoj i pitomoj akovskoj ravnici, sa velikim baščama, voćnjacima i obradivom zemljom (koja se pružala od obale Lima do rijeke Lješnice), nastaje još jedna mahala (Donja Mahala).
Iako je ova mahala u to vrijeme bila najveća i sokacima povezivala Prušku, Gornju mahalu i Nikoljac, tek izgradnjom Hadži Danuš-hanumine džamije sa haremom, dućanima, česmom i medresom, u središnjem dijelu današnje čaršije, koja se nalazila između Gornje i Donje Mahale (pružajući se od limske drvene ćuprije pa sve do kamene ćuprije na rijeci Lješnici) nastaje i treća mahala (Ašik mahala) koja postaje najveća i najnaseljenija, te glavni centar zanatstva, trgovine,
obrazovanja i duhovnog života. U Ašik mahali, koja se protezala od drvenog limskog mosta do kamenog mosta na rijeci Lješnici, nizali su se dućani i trgovački magazini sa raznom robom, zanatske radnje, han i porodične kuće orijentalno-islamskog stila, bogati voćnjaci, cvjetne avlije i česme. U toj mahali, posebno se isticala Abdul-agina kuća, okružena dućanima, prostranom avlijom i ogromnim voćnjakom. Pored većinskog muslimanskog stanovništva, tu su živjeli i pravoslavci, doseljeni iz okolnih sela. Dolaskom u grad, oni su se ubrzo počeli baviti raznim zanatima, prodajom vlastitih proizvoda, a neki su, kod bjelopoljskih aga i begova, postali nadničari.
Iako je u to vrijeme čaršija bila lijepo uređena kasaba, naselje gradskog tipa, u kojoj su formirane mahale sa kućama za stanovanje, Pazar mejdan (pijaca), džamijama, česmama, dućanima, zanatskim radnjama, hanovima i hamamima, Akovo dobija status šehera (velikog grada) tek nakon što je sagrađena Hadži Danuš-hanumina džamija sa haremom, medresom, česmom i dućanima, u Ašik mahali u središnjem dijelu čaršije. Kako su u to vrijeme u Akovu samo dvije mahale (Gornja i Donja mahala), imale svoje džamije, Ašik mahala, u središnjem dijelu stare bjelopoljske čaršije, bila je jedina od tri glavne čaršijske mahale koja nije imala džamiju. Izgradnjom ove džamije te trasiranjem i preuređenjem glavne gradske ulice koja i dan danas postoji (ulica Slobode), čaršija konačno dobija svoj prepoznatljivi izgled i značaj. Hadži Danuš-hanuminom zaslugom i tadašnjih lokalnih vlasti (muftije i kadije) uspjeli su da dobiju sultanov ferman (ukaz) 1789. godine za priznavanje statusa šehera.Nakon ovog ukaza slijedi ubrzani razvoj cijele čaršije koji je uticao i na povećanje broja stanovnika. Kako je u ono vrijeme bilo uobičajeno da određena mahala, u kojoj vakif (dobrotvor) sagradi džamiju, nosi ime te džamije, tako je i Ašik mahala nosila ime i Hadži Danuš-hanumina mahala…” Ovo je odlomak iz knjige”Bijela kula” koji govori o nastanku mahala.

Mekić o kolažnoj slici velikog formata “Akovo slikom priča” ističe da je Bijelo Polje grad duge i bogate iistorije, vjerskih i kulturnih raznolikosti…
– Ovom bajkovitom slikom želio sam našim mladim sugrađanima na edukativan, privlačan i shvatljiv način prikazati jedan vrlo značajan dio istorije Bijelg Polja; početak nastanka gradskog jezgra i starih gradskih mahala. Na slici su prikazane stare kuće, hanovi, medrese, mostovi, česme, narodna nošnja, vjerski objekti, mezarja sa autentičnim nišanima, narodni običaji, način života u vremenu nastajanja i razvoja grada. Sve je smješteno u autentičnom ambijentu nekadašnjeg starog grada Akova (od Obrova do Ćukovca i od Gornjre Mahale do Pruške) u cvijetnim pejzažima i sa mladim ljudima u svojim tradicionalnim bošnjačkim i crnogorskim nošnjama, koji prećutno šalju poruku
mira, ljubavi i tolerancije…

„Akovski šehidi“-kruna dosadašnjeg Mekićevog književnog rada
Hajrudin Lule Mekić je rođen 1952. godine u Bijelom Polju i kako u njegovoj biografiji stoji, ljubav prema umjetnosti gaji još od djetinjstva, pa je kao osnovac, a zatim i kao srednjoškolac za svoje radove, raznih slikarskih tehnika i motiva dobijao nagrade. Svijet grafičkog dizajna ipak osvaja njegov životni put, i on napustivši svoj rodni grad, nastavlja u Njemačkoj sa ilustracijama i dizajnom korica knjiga mnogobrojnih afirmisanih autora. Ali njegove police sa knjigama zadnjih godina ne ispunjavaju samo tuđe knjige koje je on ilustrovao, već tu sve više prostora počinju da zauzimaju knjige koje je on napisao. Poslije prve autobiografske knjige sa ilustracijama pod nazivom: „Moj sokak od ikindije do akšama“, prva svojevrsna bjelopoljska hronika prošlog vremena, on 2014. godine objavljuje zbirku kratkih priča, pod nazivom “Ruža Akova”, sjećanja na ljubljeni zavičaj koji je morao napustiti, te kniga “Bijela Kula“ 2019. godine, gdje gradi spomenik ljudima koji su, kako on kaže, “ostavili svoj trag na obalama Lima, obroncima obližnjeg Obrova i u odajama Bijele Kule.”Na posljketku njegov, nadamo ne posljedni uradak je već pomenuti roman „Akovski šehidi“ a dr Bisera Suljić-Boškailo o književnom radu Hajrudina Lula Mekića kaže „da sada sa sigurnošću može reći da je ova knjiga dokaz da je Mekić zagazio dobro u istoriju svoga grada i naroda koji je tu živio i da sve više izrasta u autora koji će ovako interesantnim temama i stilom razumljivim za svakog čitaoca postati prepoznatljiv kao gradski pisac grada Akova, odnosno Bijelog Polja.
S druge strane prof dr Draško Došljak je zapisao u svojoj kritici ovog romana da „Iz bolne žudnje za rodnom grudom ovaj autor u tuđini, ili pak, novoj domovini, rađa nove bisere, koji pričaju priče o životu koji je prohujao noseći sa sobom mnoge tragedije i sudbine. Pripovjedač ove knjige priča o jednom vremenu u kojem su živjeli i dobri i zli ljudi, i gdje su ovi drugi nadvladali i pokosili mnoga dobra, a sa njima i dva odabrana brata, dva dobra čovjeka, vijernika, pravednika Hasana i Naila. I kao sve što šehidi nikada ne umiru, nego su živi, tako su oni i u ovoj knjizi živi, i čitaocu predstavljeni posve vidljivi. Autor ove knjige ih je tako iz vremenske tame izvukao na svjetlo, da mi čitaoci imamo osjećaj da ih gledamo kako pošteno žive i vjeruju u pravdu, dok se oko njih obruč sve više i opasnije steže
Profesor Došljak dodaje da „dok se čita taj Mekićev roman , koji pred nama oživljava to vrijeme, mi zaista kao da živimo u tom tamnom vremenu. Sve je ovdje tako istinito ispričano, kao da su dva šehida Hasan i Nail, šaptala autoru Hajrudinu Mekiću svoju životnu priču, kako su i zašto pokošeni poput najljepših cvjetova, a on nam taj njihov oteti život samo prenio“.

Govoreći o Mekićevim romanima, književnica Šefka Begović-Ličina ističe da žal za rodnim krajem, roditeljima, porodicom i prijateljima Mekić je upakovao u svoje knjige, pružajući čitaocu originalne slike napisane perom o suživotu, ljubavi i svemu što je čojstveno.
“ Bjelopoljska čaršija i sokaci su oživjeli u njegovim pričama, kao i zapostavljeni običaji ljudi.On je sa ruševina džamija i crkvi jednako obrisao prašinu i ne da im da se zaborave” napominje Begović-Ličina, a poznati bjelopoljski književnik i novinar Kemal Musić za Mekića kaže da se “odužio svojoj čaršiji perom i hartijom” te da je sve ono što polako nestaje i što se zaboravlja sadržano u njegovim djelima.
“Mekić ne dozvoljava da se zaborave gornjomahalski sokaci,bjelopoljska stara čaršija, dobri komšijjski i međunacionalni odnosi. Ne dozvoljava da se ugasi živi jezik nekadašnjeg Bijelog Polja i kao što je stara čaršija ostala zabilježena na slikama i grafikama Rasima Hadrovića Polimskog, tako će u knjigama Lula Mekića ostati običaji, način života, jezik, um i nam nekadašnjeg Bijelog Polja” naglašava Musić.