LIM  – JEZIK CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI –  Prof. dr Draško Došljak

LIM  – JEZIK CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI

Prof. dr Draško Došljak

Kada je Risto Ratković zapjevao: „Eno ga, po moru teče Lim“, a Branko Banjo Šaranović konstatovao: „Kroz našu književnost protiče Lim“, znali smo da je Lim najopjevanija rijeka u crnogorskoj književnosti i da predstavlja njen identitetski sadržaj.  Konstatacija Banja Šaranovića (1921-1961) uslijedila je nakon pjesama i proze Rista Ratkovića, Mihaila Lalića, Radovana Zogovića, Radonje Vešovića, a bila je dodatna inspiracija mnogih književnika koji su stvarali i nakon ove opravdano izrečene tvrdnje. Nastajale su pjesme, prozni zapisi, antologije o ćudima, ljepotama, haranjima Lima.

„Svake godine“ – piše Dušan Kostić u jednom putopisu – „ ta brza i snažna rijeka odnese mnogo plodovite zemlje, pretvarajući livade i njive u tužne brodine i vrbake. Prije neku godinu odnijela je iznenada čitav gradski park, dugo i uporno njegovan, odnijela i svu stočnu pijacu. Zagrize ona isuviše halapljivo, raznosi tkivo zemlje nepoštedno“. Ta luda haranja Lima našla su svoje mjesto na mnogim stranicama Lalićeve proze. No nije Lim samo halapljiv. Pavel A. Rovinjski piše: „Lim se takođe naziva krvavim, i to mu ime savršeno tačno odgovara. Jer ovdje se nikad nijesu prekidala krvoprolića, i to ne u vidu sitnih čarki, već su sukobi prâve bitke, koje rješavaju sudbinu plemena, i u kojima su ginule hiljade ljudi, a mnogi su padali u ropstvo, zajedno sa stokom i cijelim imetkom“.

Mihailo Lalić je bio opčinjen česmama, potocima, Limom. O tome svjedoči i zapis profesora Miloša Vulevića iz jedne šetnje sa Mihailom: „Nekako stigosmo do Trebačke rijeke (Međe), do mosta više kojeg je padao omanji slap u prostrani vir. Rijeka je nadošla od posljednjih kiša i hučanje vode moglo se čuti iz daleka. Zastade kao ukopan. Osluškuje stropoštanje vode, i, na veliko moje iznenađenje –  hitro, s kamena na kamen, dođe do slapa. I stoji tako, poluotvorenih usta, bez pokreta. ‘Čuješ li’? ‘Čujem huku. Stropoštanje vode’. ‘Ne, ne. Čuješ li glasove. Ženski i muški. Ženski su umiljatiji, piskaviji, nježniji, i više ih ima. Te žene kao da se vraćaju s pazara ili s planine, sa sabora. Muški glasovi su rjeđi, grublji su i promukliji. Kao i u životu“ – govorio je Lalić.

U romanu „Lelejska gora“, Lalić slika Lim: „Ležim na suncu, pod nebom, u mirisu klekovih grana i žilâ. Gladan sam kao obično, ali to me ne sprečava da mislim na druge stvari i da se lijepo zabavljam gledajući kako Lim TEČE. On je prekonoć na nekim mjestima ostavio staro korito, kao što vampir grob ostavlja, i pošao da tumara naokolo. Uz put je vrbljake raščupao i pokvario čobanska igrališta. Jednim jačim rukavcem ispod puta nazidao je branu od stabala i kamenja da sâm sebe zaustavi i vrati. Ne može on bez nemira i mijenjanja, nikad nije zadovoljan; da je drukčiji, ne bi ga zvali muškim imenom  –  Lim. Poslije svake kiše drukčije izgleda, kad god ga ponovo vidim, mlađi izgleda, time u mom sjećanju obnavlja čudesan prizor stalnog pokreta, sliku vječno mlade snage i uporne borbe s vremenom koju sam pri prvom susretu, negdje davno u djetinjstvu, naslutio u njegovom hujanju“.

Dušan Kostić, autor „Sleđene tišine Visitora“, div-planine , ispod koje izvire Lim, u svojim djelima se ovoj rijeci stalno vraćao. U putopisnoj prozi „Gradovi, more, kamen“, on piše: „Našao sam se, i neprimijetno, na mostu. Ispod njega je proticala mrka voda: hučala je, tajanstvena, rogušila se dolje  –  opasna i neukroćena. Nešto divlje i prijeteće dopiralo je otud; nešto zlo. Taj Lim je, znao sam to, divno zelen i romantično šaputav kad se probija kroz klisure i vrbake; ali je pakosno svirep kad tako često i odveć halapljivo zagrize u livade i plodne njive od Vinicke do Tifrana. On je beskrajno ćudljiv pustahija  –  bezobrazan i bezdušan“.

Rajko Bogojević, autor zanimljive zavičajne proze, profesor i raniji direktor Beranske gimnazije, u priči „Huk limski volim“, koja je nastala 1953. godine, opisuje utiske iz „susreta“ sa Limom: „Suton obavije sve. I mene zajedno sa Limom. Voda tâmni, a njen bljesak, onaj za mjesečine uobičajeni, čas zasvjetluca, a čas tone u tminu, u dubinu vodenu. Talasići po sredini matice pljuskaju, a po gdje-gdje i praćakaju se, kao da bježe od turobne jezive dubine. Malo priobalsko žuborenje čujem samo ja i više niko, jer sam tu, uz njega. (…) A huk, uvijek isti. Prodoran, blagozvučan, nezaboravan… Ostavim ga pri ulazu u grad za sobom, još ga čujem. Tek, kad zađem u neuređene sokake, huk zamre i čujem ga samo u ušima. Znam da mi taj huk  neće nikad dosadan biti“.

Književnik Radoslav Pajković je napravio antologiju poezije o Limu pod nazivom „Limopis“. Prvo izdanje je objavljeno 1987, a drugo prošireno 2008. godine. U autorskom predgovoru „Lim kao pesnička inspiracija“, Pajković navodi: „O Limu  se peva kad se rađa i umire; izjutra, uveče, retko o podne; kad se kosi, ore, žanje; kad je povodanj, kad mrazevi okuju obale, suša ispije korito; kad se kreće na put i vraća iz tuđine; kad se voli, neprijateljuje i čini ršum; kad se stvara i ruši, kad se plače i smeši“. U ovom eseju, književnik Radoslav Pajković daje i odgovor na pitanje o karakteristikama poezije o Limu i sa Lima. On studiozno ističe da je to njen lirski karakter. „To je uočljivo već iz vremena usmene narodne književnosti. Dok su u ostaloj Crnoj Gori pevane epske pesme, u Polimlju su lirske. Dok je za druge  crnogorske krajeve tipičan guslar, za ovaj je to skup djevojaka, mobara, saborana, pokajnica  –  uopšte, udruženih ljudi. Na Limu su retke situacije da jedan glas peva, a ostali slušaju; ovde svi pevaju. Kolektivna pesma u Polimlju je češća nego ma gde drugde u Crnoj Gori“.

U antologiji „Limopis“ zastupljeno je oko 150 autora. Književnik i akademik Radonja Vešović u svom pjesničkom opusu ima nekoliko Obećan, u značenju obavezan, sa ruba značenja zarobljen, već samim naslovom isto tako predodređena da bude antologijska“: U pjesmi „Limovanje“, Vešović pjeva:pjesama inspirisanim Limom: „Sjećanje“, „Polimske Kiše“, „Cigani raznose proljeće“ i „Obećan“. U svim ovim pjesmama „Lim i Polimlje su globalna metafora, ali ne bilo koji Lim i ne u bilo kom vremenu, već Lim pjesnikovog djetinstva i najranije mladosti. U znaku himnične apostrofe iskazana je pjesma ‘Obećan’, Limu posvećana.

„Čas ispred sebe gubim te

čas iza sebe čujem te.

Ta me dva znaka raspinju

ta mi dva znaka svijetle

Lime, vječiti svijete“.

Antologija pokazuje da su pjesnici iz različitih generacija, pjesničkih pravaca i stilova pjevali o Limu: Risto Ratković, Gustav Krklec, Radovan Zogović, Esad Mekuli, Vukajlo Kukalj, Radonja Vešović, Blagoje Vujisić, Blažo Šćepanović, Milo Kralj, Marko Vešović, Milo Bošković, Vukman Otašević, Dragomir Ćulafić, Husein Bašić, Ratko Deletić, Zuvdija Hodžić, Janko Brajković, Blagoje Nišavić, Vlajko Ćulafić, Radomir Stojanović, Braho Adrović, Vojislav Bubanja, Dragomir Brajković, Miomir Mišović, Petar Rmuš, Ljubisav Milićević, Dobrašin Kićović, Velimir Ralević, Darko Jovović, Jovo Knežević, Rade Jolić, a Ćamil Sijarić svojim stihovim pokazuje metaforične tokove Lima:

„Već sam ti, dragi moj,

Rekao:

Sve ćeš pokvariti ako me izvedeš

Na obalu i kažeš mi to je

Lim.

Ostavi me da gledam očima

Slijepim

Kako bi i dalje kroz mene

Tekao

Lim“.

Rijeka Lim je jedna od malobrojnih, kako je isticao Mihailo Lalić, koja je muškoga roda. Interesantno je da je mali broj pjesnikinja koje su pisale o Limu. Jedna od njih je Blaga Žurić, koja u pjesmi „Škrinja mirisa“ piše:

„Limskom se vodom zahuktalo more,

nosi rujna jutra i providne zore.

Miluju se vode začetka i kraja.

Cakle se s januara.

I maja“.

Lim je postao pjesnički simbol i ukras naše poezije. Lim nije voda! On je i tuga zavičajna, i roditeljski savjet. On je mjera življenja i trajanja („Imaće me dok je Lima“- Dale Ćulafić) i skup suza sa Prokletija, Komova, Bjelasice. Lim je brzak u kojem se umiruju snovi. On je prva adresa crnogorske poezije. Štafelaj slikarima („Čuvajte mi Lim“ – Džu) i notni zapis muzičarima („U dolini pokraj Lima“). On je porodio „Limske večeri poezije“, „Limovanje“, „Pjesnici sa Lima o Limu“, manifestacije koje nagrađuju kao što je Lim nagradio našu književnost i umjetnost u cjelini. Bez Lima bi crnogorska i južnoslovenske književnosti bile siromašnije. On je mjera vjekova i uspjeha. Lim je jezik crnogorske književnosti.

Ćuti, da slušam Lim!

(2021)