SJEĆANJE – KLUB UMJETNIKA ” MIRIS DUNJA ” – mr Željko Rutović
SJEĆANJE – KLUB UMJETNIKA ” MIRIS DUNJA “
Neki mirisi nikad ne prolaze. Ostaju trajno ontološki memorisani kao slike nekog ljepšeg svijeta. Ostaju kao biljezi sjećanja mjesta, ljudi i vremena. Miris dunja, ta pjesma sevdaha i meraka. Boli i sjete duše. Tamo gdje dunje zamirišu, od bašte, pjesme, do dunje na ormaru.
Klub umjetnika ” Miris dunja ” iz Podgorice, sa idejnim konceptom pjesnika i boema Gordana Čampara, za kratak period rada ( 2023 – 2025.), ostavio je nezaboravan književno – poetsko – slikarski miris utisnut u duše poklonika, stvaraoca i umjetničkih kreativaca koji tu, u klubu podsjećahu na vremena i ljude kojima umjetnička boemija bijaše zivot. Drugi ih nije ni zanimao, jer drugog za njih nije ni bilo. A i kakav bi to život bio bez kafane, boemije i umjetnosti. To što danas zovemo životom ne znači da je to i zivot. Dokaza je sve manje. To tek bude njegova blijeda slika. Ako vas ne prate određeni mirisi života, vi budete samo slučajni prolaznik sopstvenog života.
A u ” Mirisu dunja” koji bijaše dom a ne adresa, knjige i časopisi od poda pa do šanka. Tek raspakovani paketi… mirisi dunje i mirisi knjiga, zapretana sjećanja.nNa zidu slikarska platna, izložbe,nod Irvina Masličića, Pera Nikčevića, Zećira Lubodera, pa do harizmatičnog slikara i pjesnika, nazalost počivšeg dr Rifka Mukovića… pa briljantni portreti i vajarska djela slikara Slavenka Rakočevica, pa karikature svjetski priznatog Darka Drljevića, pa festivalske karikature u čast imena Uroša Toškovića i Vita Nikolića, i tako na svakom centimetru na kojem bijaše kreativni izraz kulturno umjetničke scene Crne Gore.
Pjesničke večeri o Vitu Nikoliću, prozno muzička noć o maestru sevdalinke i njegovog proznog zapisa, “Kofer duše ” Reufa Fekovića iz Sarajeva, pa pjesnička noć Ane Ičević i mnoge druge ostadoše govorljivim svjedočanstvom te božanske moći poetskog, koja se ovdje upijala sa opet božanskim ukusom vina. Nije se to ovdje razdvajalo. Mirisi koji spajaju. A đe bi drugo istina bila osim u vinu i poeziji.
A imali smo konsenzus o moći dijalektičkog jedinstva poezije i vina. Zboraše u toj nirvani Gordanovo umijeće, kako svoje, tako i neprolazne stihove Tina Ujevića, Lesa Ivanovića, Vita Nikolića… svoje o Majci i stradalnicima iz Rokoča, porodici Petra Zvicera, borca za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.
Kroz te česte dane, noći i zore književnog svijeta, spontanih ideja i dugih razgovora, kritički nas je vodila profesorska ruka, boemskog sabrata, prof.dr Draška Dosljaka, tog prvog boema među akademskom zajednicom Crne Gore. Taj izbor u to trajno zvanje plebiscitarno je ovjeren suvim zigom poklonika “Mirisa dunja ” – Brana Đuranovića, galeriste Branka Kovačevića, nezaboravnog imena generacija stanara studentskih podgoričkih domova, Muse Jovanovića, novinara i publiciste, Dragana Mitova Đurovića, prof.dr Dragana Bogojevića, Dejana Medojevića, Lazara Radulovića, agilnog predsjednika Udruženja Crnogoraca ” Lovćen ” sa Kosova, koji nije propustao nijedan dolazak u Crnu Goru a da ne posjeti ovo njemu drago mjesto, počivših prof. Slavenka Jovanovića, dr i publiciste Mirka Jakovljevića…. Iskustvo je predvorje mudrosti, što se u kafani najbolje vidi. ” Miris dunja” bijaše životna i duhovna suprotnost stereotipiji, konzumerizmu, pohlepi, svakojakoj plastici bezdušnog doba, plagijatu raznih vrsta, otuđenju, ništavilu duha… naviru sjećanja na riznicu misli, poruka i mudrosti hafiza Sulejmana Bugarija. Bila je to agora moćne riječi. Bogatsvu ovog kutka doprinijela je aura gostiju i prijatelja regiona književnika dr Zulfa Ahmetovica i Zija Ćatica iz Sarajeva i sve dalje širinama bivse SFRJ do čuvara baštine antifašističkog nasljeđa Garibaldija, kome u čast posveti gostima – Udruženju iz Italije, ta nezaboravna muzičko umjetnička noć i dalje odzvanja dolinom. Moraće ta vječna “Bela ciao ” ! Noc za buduće dane antifašizma.
A umjetnička duša zna sta je sjećanje, o čemu je nostalgično i tužno govorila noć sjećanja – omaža na Čovjeka, novinara, boema i crnogorskog patriotu Marka Novakovića.
Bijahu tu mirisne i zore i podneva i večeri. Pulsirala je ta energija sjete , tuge, nostalgije i boemije, čiji je ” Miris dunja “velika posveta šarmu kariranog stolnjaka.
Preselio se je taj miris u neko novo sjećanje koje nostalgično prelistava stranice svježe odstampanih knjiga, novih grafika, slika, karikatura, aforizama, riječi i misli koji nepovratno besjediše uzvišenom svetkovinom duha koji traje.
Konačno, u tom “Mirisu” u kome je dokolica bila sociološko – kulturološka vrijednost, ostalo je previše dobrih priča i dobrog duha, što zaslužuje dužno sjećanje.
Uostalom, mi smo samo oni koji se sjećaju i kojih se neko sjeća….
