KOLUMNA – Gordan K. Čampar – HEROJI BEZ APLAUZA

HEROJI BEZ APLAUZA

Došlo je vrijeme, kada je relativno lako postati heroj, kamera, fotoaparat i neko vičan njima, te nekoliko naručenih rečenica u stilu hvalospjeva.

Obično takvi učine malo ali je  priča do beskraja, od svakog djela naprave reklamu, od tuđe nesreće pozornicu, a sebi prisvoje slavu. Nijesu im potrebni bespomoćni ljudi, potrebna im je javnost – publika, ne pružaju takvi ruku dok se ne uvjere da ih neko gleda, ne prebacuju novac dok se ne uvjere da su milioni pratilaca saznali za to.

Istinski heroji nijesu takvi, oni ćute, obraz im se zarumeni pri pominjanju dobročinstva, ulaze u neizvjesnos kada svi iz nje bezglavo bježe, daju i kada nemaju dovoljno za sebe, podnose tuđe muke i terete i nikada ne ispričaju koliko ih je to koštalo; znoja, straha, krvi, novca…

Ne fotografišu ruku koju pružaju, ne objelodanjuju tuđu nesreću da bi se vidjela njihova dobrota, ne bave se prebrojavanjem zahvalnosti, (čitaj – lajkova), ne pominju ljude kojima je pomoć bila neophodna.

Samoreklamerima  je potrebno da što više njih sazna šta je učinio, heroju dovoljno da čovjek zna da mu je pomogao.

Nazovi herojima: da od jednog djela napravi stotinu priča, a pravom da učini stotinu djela a ne prepriča ni jedno.

Zato su najglasniji najčešće  najmanji,  a najveći među nama prolaze tiho, bez medalja i aplauza.

I možda je upravo to najokrutnija razlika:

jedni spašavaju druge da bi se pričalo o njima,
a drugi spašavaju druge i nestanu iz priče.

Izuzimajući iz ove prve grupe ljude koji prirodom posla koji ovavljaju osvanu u medijima; vatrogasca koji ne vidi lice čovjeka kojeg spašava ali zna da tamo postoji neki život, vojnika koji spasava saborca, spasioca koji ulazi u nabujalu rijeku jer neko doziva pomoć, ljekara koji poslije neprospavane noći ostaje uz bolesnika, učitelja koji se bori za svakog đaka…