PORTRET – Suzana Tot – GLAS, INAT I LJEPOTA – Gordan K. Čampar

Suzana Tot  GLAS, INAT I LJEPOTA

Neki glasovi se pamte po visinama koje dosegnu, neki po onome što u čovjeku probude, a neki, opet, po tome što ih prepoznajemo i kada se muzika utiša, kada se svjetla pogase i ostane samo ona čudna potreba da još jednom čujemo isti stih.

Suzana Tot.

Podgoričanka, sa glasom koji nije morao tražiti dozvolu da bude primijećen, sa osmijehom koji umije da prevari tugu i nekom svojeglavom upornošću da ostane svoja, čak i onda kada je bilo lakše biti ono što su drugi očekivali od nje.

Nije baš jednostavno trajati na muzičkoj sceni, pogotovo ovoj našoj, gdje se uspjesi ponekad mjere pogrešnim aršinima, gdje se brže zaboravlja nego pamti, a aplauzi znaju biti glasniji za ono što se vidi nego za ono što se čuje.

Ona je, ipak, odabrala da pjeva.

Kada je bilo razloga, i kada ih je morala sama pronalaziti, kada su se pjesme nizale, ali i onda kada su godine prolazile između dvije nove, jer nije htjela da pjeva bilo šta, tek da bi se reklo da je tu.

Nekako mi se čini da je upravo u tome dio njene prirode, ne pristajati na ponuđeno samo zato što je ponuđeno, ne potrčati za svakim novim muzičkim talasom, ali se ni sklanjati pred njim, ako osjeti da u toj vodi može zaplivati.

A plivala je u životu, bogami, i uzvodno.

Od nekadašnjeg pop zvuka, kojem je ostajala vjerna, do novijih ritmova, saradnji i pjesama koje su pokazale da godine nijesu prepreka za promjenu, pogotovo ako čovjek nije izgubio radoznalost.

Suzanin muzički put nije bio pravolinijski, bilo je zastajanja, povrataka, porodičnih obaveza, nekih drugih životnih izazova, ali se ona nit između nje i pjesme nikad nije prekidala. Valjda se od onoga što istinski voliš ne možeš ni udaljiti, možeš samo malo zastati, predahnuti, pa nastaviti.

I nije se libila da mijenja muzičko ruho, da iznenadi one koji su mislili da je odavno poznaju, pa i da ponekog razočara, jer nije baš svakome po volji kada žena odluči da sama bira put.

A ona je birala. Nekada nježno, gotovo šapatom, nekada prkosno, sa onim ženskim inatom koji nije učila, već joj ga ga život polako usadio ko naviku, pa ni sama nije znala; kada je prestala da moli, a počela  da odlučuje.

U pjesmama Videćeš ti, Brojim dane u godini, Dvosed, Blokira, pa sve do Akšama, može se naslutiti i jedna druga Suzana, ona koja ne želi da svaki osjećaj sakrije iza lijepo otpjevanog tona.

Jer, nije pjesma samo melodija, niti je svaki stih napisan da bi se rimovao. Ponekad je to ono što nijesmo umjeli nekome reći, ono što smo prećutali kada je trebalo viknuti, ili izgovorili kada je već bilo kasno.

Posebno je zanimljiv taj njen odnos prema godinama. Ne pokušava da zaustavi vrijeme, već kao da mu prkosi, dopuštajući mu da prolazi, ali ne i da odlučuje umjesto nje.

Ima u tome nečega viteškog, mada se ta riječ rijetko vezuje za pjevačice, valjda zbog pogrešne predstave da se bitke vode samo na nekim drugim poljima.

A nije baš tako.

Trebalo se izboriti za svoje mjesto, sačuvati glas, dostojanstvo, porodicu, pravo na sopstveni izbor, pa još pronaći snage da se nasmiješ onima koji bi sve to drugačije uredili.

Suzana je i majka, žena koja je dio svojih najaktivnijih muzičkih godina posvetila odrastanju sina Viktora, ne smatrajući da je time nešto izgubila. Naprotiv, život je, izgleda, znala podijeliti na ono što se mora i ono bez čega se ne može.

A bez pjesme, očigledno, nije mogla.

Nije slučajno ni što je jednu od svojih novijih balada, Akšam, posvetila ženama koje su umjele voljeti, a nijesu uvijek dobijale onoliko koliko su davale. Možda je to samo pjesma, možda ponešto iz života, možda tuđa priča u kojoj je prepoznala dio sebe, ko bi ga sada znao.

Ali je znala da je otpjeva.

I upravo tu, između tuge koju ne treba skrivati i snage koju ne treba dokazivati, nalazi se nešto što njenom pjevanju daje posebnu mjeru.

Ne znam koliko je puta morala počinjati iznova, koliko je noći završavala umorna, koliko je puta poslije aplauza ostajala sama sa svojim mislima, a to uostalom; samo ona zna.

Znam da nije lako trajati, još manje trajati po sopstvenoj mjeri. A Suzana traje.  Sa ponekom novom pjesmom, drugačijim ritmom, osmijehom koji ne otkriva baš sve i glasom koji, izgleda, još ima mnogo toga da kaže.

A kada se svjetla pozornice pogase, Suzana se vraća jednom sasvim drugom svijetu, brojkama, bilansima i revizorskim izvještajima, gdje se, za razliku od muzike, ne može baš mnogo improvizovati. Ekonomski revizor po profesiji, pjevačica po onome što nosi u sebi, spojila je dva naizgled nespojiva svijeta, jedan u kojem se sve mora dokazati i drugi u kojem se ponešto mora i osjetiti. I ko zna, možda joj upravo ta svakodnevna ozbiljnost daje slobodu da s mikrofonom u ruci bude drugojačija, da umjesto brojeva sabira emocije, a umjesto završnog računa poneki aplauz.

Ono ljudsko u njoj, valjda najvrednije od svega što nosi, ne traži ni pozornicu ni aplauz, prepoznaje se u jednostavnosti, toploj riječi i umijeću da ostane čovjek i onda kada bi mnogi radije bili zvijezde.

A ljepota, ona njena, nenametljiva a vidljiva, kao da se godinama pomalo i ruga, ne pristajući da joj vrijeme određuje ni sjaj u očima ni osmijeh kojim razoružava.