PORTRET – Branka Šćepanović – GLAS KOJI JE NOSIO  CRNU GORU – Gordan K. Čampar

Branka Šćepanović – GLAS KOJI JE NOSIO  CRNU GORU

Branka Šćepanović ne pjeva samo  crnogorsku pjesmu, ona je živi, nosila ju je iz Kolašina prema Podgorici a onda dalje; preko granica i kontinenata. I gdje god bi se uputila nosila je sa sobom i  jedan mali grumen Crne Gore.

Ponekad nekoliko riječi neke pjesme postane dovoljno da prepoznamo čitavu jednu karijeru i tada Kom više nije samo planina, postaje vidikovac sa kojeg pjesma gleda prema zavičaju.

U njenom glasu ima nečega što se ne može naučiti  u muzičkoj školi, ima onog produženog tona kojim ona kao da doziva nekoga preko planinskih vrhova. Poslije toliko izvođenja takva pjesma ne pripada samo Branki, ona  pripada cijelom crnogorskom narodu.

Svaka zemlja ima muziku po kojoj je prepoznajemo, crnogorska izvorna pjesma nije raskošna zato što ima mnogo ukrasa, njena snaga  je najčešće upravo u jednostavnosti.

U jednoj rečenici, jednom uzdahu, imenu planine, momku koji odlazi, djevojci koja čeka,

Takvu pjesmu treba pjevati bez pretjerivanja, jer kada je glas dovoljno snažan, ukrasi joj  i nijesu potrebni.

Branka Šćepanović je to razumjela i veoma rano osjetila da je pjesma njen prirodni jezik.

Branka je veliki dio života provela van Crne Gore, ali njen glas nikada nije postao glas bez zavičaja, uvijek su  u njemu postojale stvari koje ne sele; akcenat, sjećanje, miris djetinjstva.

Što je dalje putovala, sve je snažnije govorila odakle dolazi a to je neobjašnjiva moć izvorne pjesme; u nekoliko minuta ona čovjeka je  koji je hiljadama kilometara daleko, vraćala na kućni prag.

Tokom duge karijere dijelila je pozornice sa velikim imenima narodne muzike, ali njena posebnost je bila u tome što nije htjela da liči na njih, htjela uvijek  da ostane samo svoja.

U vremenu kada su se muzički ukusi mijenjali, dolazili novi ritmovi i nove mode, Branka je ostala  vjerna pjesmi po kojoj ju je publika prepoznala.

To svakako nije  lakši put, ali duže traje; moda jednu sezonu a izvor decenijama.

Daleki gradovi i sale pune ljudi koji su nekada otišli iz Jugoslavije i Crne Gore. Za iseljenika narodna pjesma ima sasvim drugačiju težinu; on ne sluša samo melodiju, osluškuje ono što je ostavio.

Kada pred takvom publikom neko zapjeva o Komu, Morači ili crnogorskoj planini, geografija se na nekoliko minuta promijeni, čovjek više nije u tuđem gradu, dostiže osjećaj kao da je kod kuće.

To je možda bila jedna od najljepših uloga Branke Šćepanović, a moramo priznati to nije ni malo lako dočarati, potreban je poseban dar i mnogo empatije.

Branka Šćepanović je mnogo prije nego što je riječ „baština“ postala česta u upotebi, radila upravo ono što danas nazivamo očuvanjem nematerijalnog nasljeđa. Pjevala je, snimala, prenosila, čuvala.

Pjesma koja se više ne pjeva počinje da umire, a ona je mnogim udahnula novi život, vratila im mladost.

Duga estradna karijera često sa sobom donese mnogo buke koja nema veze sa muzikom.

Kod Branke Šćepanović u prvom planu ostala je pjesma, to možda naoko djeluje kao mala stvar, a zasigurno nije.

Decenijama trajati pred publikom, a svoje ime prije svega vezati za glas i pjesmu, jedna je posebna vrsta dostojanstva.

Postoji još jedna Brankina vrijednost  koja se ne vidi na omotima ploča; tokom svoje duge i plodonosne karijere učestvovala je na velikom broju humanitarnih priredbi i koncerata.

Tada nije pjevala da bi izmamila  aplauze, davala je sebe da bi nekom pomogla, okupila ljude oko nečije nevolje, nekom olakšati muke, postavljala ljudsku obavezu iznad umjetnosti

Naslov jednog njenog albuma gotovo da može biti naslov cijele karijere: Kad zapjeva Crnogorka. Jer upravo je to Branka bila na pozornici. Ne folklorna razglednica, kostim, nego žena koja je iz sopstvenog zavičaja izvukla ton i pronijela ga svijetom.

Branka je uspjela da pobijedi vrijeme. Nije to učinjela  samo dobijenim  nagradama, ni aplauzima  punih dvorana, nego  pjesmama koje nam je darivala, koje će  nastaviti da živi i poslije nje.

Zato poslije više od pola vijeka pjevanja, glas Branke Šćepanović nije samo glas jedne interpretatorke, postao je dio zvučnog pamćenja Crne Gore.

 

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.