FELJTON – MOJ UČITELJ – 2 – Slavka Božović – Moj učitelj Dragan
Kada se u srcu djeteta utisne trag vremena i dragog lika onda ostaju vječne slike što ih sa nostalgijom prelistavamo i prisjećamo se detalja, dok u oku zaiskri, čežnja za lijepim nepovratnim trenucima tog doba i vremena. Tako to biva i sa sjećanjima na prve korake polaska u školu, prve susrete sa učiteljem, školskom klupom, prvim slovima pisanim nečitko u specijalno namijenjenoj svesci, brojevima, susret sa velikom školskom računaljkom koja je kao vojnik na sraži stajala u uglu učionice, a kuglice na njoj bile veličine dječje šačice, obojene veselim bojama, školskom torbom, tablom, kredom, sunđerom i svim izazovnim stvarima i predmetima u tom uzrastu.
Možda sve to i ne bi bilo tako upečatljivo, da moj dragi učitelj pokojni Dragan Jovanić nije ostavio izuzetno lijepe, plemenite utiske i uspomene za nezaborav. Iako je prošlo skoro pedeset godina, sa dubokim pijetetom se sjećam njegovog lika i djela koji su ostavili utisak, ne samo na mene, nego i na sve generacije učenika kojima je usadiio znanje, vaspitanje i poštovanje, pa sa ponosom mogu reći da je bio ne samo sjajan učitelj, nego i vaspitač, roditelj, drug i prijatelj.
Dakle, bila su to srećna vremena sedamdesetih godina, kad neke posebne razlike među djecom i nije bilo, a jedino u čemu smo se nadmetali, to je, ko će bolje i urednije napisati domaći zadatak i naučiti zadate lekcije. Moj plemeniti učitelj, uz dnevnik, svako jutro u učionicu je donosio i osmjeh, a toplim brižnim pogledom u trenu nas je sve znao prigrliti i posebnom toplinom obasjati prostor stare besprekorno uredne učionice. U tim srećnim vremenima seoske škole su vrvile od velikog broja đaka, a učitelji su obično dolazili iz drugih sredina. Sjećam se da je moj učitelj živio u gradu i bez obzira što je svako jutro putovao autobusom do nama obližnje seoske varošice, stizao na vrijeme i prije nego što se oglasi ručno školsko zvonce. To znači da je do naše škole svaki dan pješačio po četiri kilometra u jednom pravcu, po kiši i suncu, po snijegu i mećavi, a da se nikada nije desilo da kasni a kamoli da odsustvuje sa nastave, što znači da je profesionalno, savjesno i odgovorno obavljao učiteljski poziv. Iako osrednjeg rasta, bio je u našim očima gorostas. Neumoran, pažljiv i nadasve ugledan čovjek. Znao je On sa djecom. Pa je svojom blagom naravi plijenio naša mala srca, i pored toga što je od nas “malih ljudi“, kako nas je od milošte zvao, zahtijevao precizno i uredno obavljanje đačkih obaveza, veoma smo ga poštovali, voljeli i slušali. Sjećam se da je u desnom džepu, teget sakoa, uvijek nosio “negro” bombone, pa je za svaki tačan odgovor , uz odličnu ocijenu znao nagraditi i po jednom bombonom. I sada kad se prisjetim tih trenutaka, čini mi se da nikad posle nijesam jela slađe i ukusnije bombone. Znao se prilagoditi svim uzrastima i na sebi svojstven način je rešavao te naše male đačke ispade i nestašluke, tužakanja, koškanja i brbljanja, te je toplim razgovorima, bez dreke i bilo kakvih represivnih mjera postavljao sve na svoje mjesto, time nas usmjeravao kako bi išli pravim putem. Sjećam se, u dušu mi se urezala jedna njegova uzvišena rečenica koju je pa skoro svaki dan izgovarao: “Djeco draga, samo redom, radom i disciplinom možemo savladati sve teškoće i uspješno riješiti sve zadatke koji stoje pred svima nama” i na kraju tog zlatnog savjeta obavezno bi uslijedila opaska: “Nadam se draga djeco da ste me razumjeli”! Tako je i bilo. Poštujući i slušajući ga, vrlo dobro smo napredovali iako toga u tom trenutku nijesmo bili ni svjesni. Savladavši propisano gradivo iz razredne nastave, dobro potkovani znanjem išli smo u susret višim razredima i nastavnicima, pa tako i nijesmo imali nikakvih ozbiljnih poteškoća za dalje, komplikovanije lekcije.
Moj dragi i cijenjeni učitelj, vrlo uspješno je izveo veliki broj generacija učenika. A da je tako potvrđuje i činjenica da su mnogi od nas pored toga što su čestiti ljudi, postali i uzorni građani, doktori, profesori, akademci … te svojim aktivnostima i znanjem veoma doprinosimo unapređenju i prosperitetu današnjeg društva. Bilo bi još mnogo toga lijepog o mom plemenitom i čestitom učitelju da se kaže i napiše, da bi teško i u roman stalo. Ali bez obzira na to što je rečeno i odveć poznato, da je svaki početak težak, ne bih rekla ili se dovoljno ne sjećam da je bar meni takav bio, jer uz pravog učitelja i vaspitača, a uz to i roditelja, druga i prijatelja i pored svih školskih i van školskih dužnosti i obaveza jako sam voljela ići u školu. Eto toliko da bi me svaki školski raspust veoma rastužio i jedva sam čekala da se završi i kada se oglasi školsko zvono da ponovo stanem u red sa drugarima. Iako se moj dragi učitelj, nažalost prerano na nebu naselio, u mom srcu i duši ostavio je dubok i svijetao trag. Pored obrazovanja naučio me je kako u život krenuti čvrstim i smjelim koracima i kroz zadate izazove jedriti kao po cvjetnim proplancima. Valjda je i Bog birao, te ga je rano prizvao u svoje carstvo, pa zasigurno i tamo svojim autoritetom i sposobnošću, drži školski čas i plijeni srca Anđela.
Svaka moja izrečena misao o njemu i njegovoj učiteljskoj veličini je mala, možda će gore u carstvu nebeskom čuti i ovaj moj glas: “Dragi moj učitelju Dragane, za sve, baš za sve Vam beskrajno i vječno hvala”.
piše: Slavka Božović
