Gordan K. Čampar – DNEVNIK ZATONSKE ŠKOLE (V) – Milan Kuč – RIJEČ MUDRACA

RIJEČ MUDRACA

Sa riječima mudraca, smirenošću kao iz nekog hrama sa Tibeta, manira prefinjenih sa velikom dozom pristajanja, nije propuštao ni jednu priliku koja je makar i ličila na nju, a kamoli bila; da poduči, posavjetuje, izrazi brigu.

Čovjek kome je svaka bijela vlas nosila sa sobom po jednu mudrost, vjenčan sa tišinom koja je znala na tren prerasti u vulkan, gošpar sa manirom, Milan Kuč.

Sve što nije stigao učinjeti u učionici, za nekom od išaranih klupa, činio je na svakom mjestu, pri susretu, u autobusu, partiji šaha, parku, igralištu, kraj Lima, uz džadu, pod kišobranom gdje su mnogi tražili spas od kapljica kao izgovor, u biti je je bilo potrebno njegovo spuštanje ruke na rame i poneka riječ, laka za pamćenje, jer je znao kako.

Teško je prepričati njegova naravoučenija, ali su tu kao da ih i sada čujem, odmjereno i uvijek u pravo vrijeme.

I njegovih milion koraka, mnogo putovanja radi nastave u područnim odeljenjima, su bili nekako posebni, skoro nečujni, njegovo „dobar dan“ je imalo eho, a skidanje kape od većine onih s kojim se sretao i pogledi daleko zabačeni za njim, su više nego dokaaz o kakvom se štofu radilo.

Utkao je sebe u istorijat zatonske škole, prigrabio oreol neponovljivosti, rame uz rame sa kvartetom koji se više rađati neće; Boško, Savo, Desa i Dušan, oličenjem tople roditeljske riječi, prijekora po mjeri, savjeta kako primiti poraz i kako se znati veseliti, podučiti kako da se bolje odigra najvažnija sporedna stvar na svijetu, fudbal, kako biti šeret a da to nikog ne zaboli.

I ćutanje je sa njim bilo za nauk, a ruku niko nije znao tako spustiti na rame il’ koljeno, kao da je u besjedi stavljao zareze.