INTERVJU – Dr. Nikola Peco Rakojević – Doktor, kraj aut linije
Nikola Peco Rakojević – Doktor, kraj aut linije
Razmišljajući ovih dana o sagovorniku, sjetih se slogana sa neke isprane sutjeskine majice, – Samo je nebo iznad nas – , i preslagajući malo misli utvrdih da je zbilja tako, nigdje se sa toliko ljubavi prema klubu i gradu, nije gurala bubamara, pobjeda značila sve, poraz nanosio bol, gradu Nikšiću, plavo bijeloj ljubavi; Sutjesci.
U plejadi onih što će se pamtiti dok god se ona bude kotrljala Pod Bistricom, uz nezaobilazne majstore poput, Vojina, Gajice, Zoje, Sloba Rojevića, braće Bajović, Bakrača, Brajana, da ne zaboravim pomenuti čileance; Zika i Đurka, jedno mjesto u sjećanjima ljubitelja fudbala u gradu pod Trebjesom, će ostati na posebnom mjestu, Nikola Rakojević, za mnoge samo Peco.
Sa znanjem i voljom makar za dvojicu, natapao je voljeni dres znojem na stotinama utakmica, a kasnije kao strateg ekipe koja je u nekoliko navrata pokorila Crnu Goru, na više nego ubjedljiv način, ostavio je trag za divljenje među Vojvodama.
Kada je to po prvi put potrčao za loptom, i šta je to sanjao i kome se divio dječak sa nikšićke kaldrme u tom trenutku…
– Mislio sam samo na igru, da se izigram. Bilo mi je bitno da igram, da učim. Ne znam koga bih mogao izdvojiti, bilo ih je dosta kojima sam se divio, ali sam, kao i kasnije, u trenerskom poslu, uvijek tražio svoj put.
O prvom učitelju nogometa govori ovako…
– Milan Mika Zirojević. Nevjerovatan čovjek, nevjerovatan trener. S toliko ljubavi je radio svoj posao da je bilo neminovno da je i meni prenese. Svi koji su poznavali Miku mogu da kažu samo jedno, a to je da je bio trener stvaralac, neko ko je iznjedrio brojne dobre fudbalere. Njegovo strpljenje rezultiralo je tim da veliki broj igrača kasnije nastupi za prvi tim.
A o danima kada je sa kapitenskom trakom na ruci davne 1976. donio pehar prvaka Jugoslavije u omladinskoj kategoriji, i tom osjećaju kaže…
– To su bili posebni momenti, s obzirom na to da smo igrali protiv Dinama iz Zagreba. Tamo smo ih pobijedili sa 2:0, a u Nikšiću je bilo 1:1. Od ta tri dao sam dva gola. Imali smo jednu zaista izvanrednu generaciju, generaciju koju je, da se vratim na prethodno pitanje, sa mnogo uspjeha vodio Mika Zirojević.
I krenulo je, iz nedelje u nedelju, a sa kim je to bio najljepši užitak igrati…
– Ne bih nikog posebno izdvajao. Mnogo njih je iz moje omladinske generacije prešlo u prvi tim. Kasnije je bilo dosta igrača sa strane. Sve u svemu mnogo kvalitetnih igrača, naročito kad smo igrali Prvu ligu Jugoslavije.
Od protivnika, ko je bio za poštovanje…
– Svaki protivnik je bio za poštovanje, a da li je neko bio „opasan“ o tome nijesam razmišljao.
Kada se najviše slavilo …
– Kad smo osvojili prvo mjesto u omladinskoj konkurenciji, a zatim i ulazak u Prvu ligu Jugoslavije.
Kada tugovalo i za čim to ostaje najveži žal…
– Kad smo ispali iz Prve lige, pod čudnim okolnostima.
Koja je sportska arena na kojoj je igrao ostavila poseban utisak, bez razmišljanja odgovara…
– Stadion JNA.
Poslije duge i uspješne igračke karijere, ne tako dugo poslije nje, počinje i trenerska, ništa manje od toga…
– Rano sam napustio igračku karijeru, u tridesetoj godini, i vrlo brzo postao trener. Najmlađi šef stručnog štaba u Jugoslaviji. Iako više nijesam najmlađi, i dalje imam privilegiju da radim posao koji volim.
Prvo zadovoljstvo u tom poslu je bilo kada je…
– Kada sam sa Rudarom iz Pljevalja uspio da izborim ulazak u Prvu ligu Jugoslavije (dva puta).
U kojem je, od nekoliko navrata vodeći svoju Sutjesku, najviše uživao…
– Poslednji put, kad smo u tri godine osvojili tri trofeja, jedan u kupu i dva u prvenstvu, a naročito kad smo izborili prolazak u drugo kolo kvalifikacija za Ligu šampiona savladavši Slovana iz Bratislave. Mislim da će to ljeto pamtiti svi Nikšićani.
Da li je imalo igrača koji ga je podsjećao na sebe, trenirajući mnoge…
– Nisam razmišljao o tome. Igrali su oni koji su zasluživali da igraju.
Imalo je svakako i onih sa briljantnim talentom, bez volje da nešto urade…
– Nekako sam uspijevao i sa njima da nađem zajednički jezik, a uvijek mi je bio izazov da radim sa takvim igračima.
A i onih što su krvavim radom postigli sve…
– Oni su uvijek imali posebno mjesto u timu.
Šta je to ustvari presudno da fudbaler izgradi karijeru…
– Uz talenat dosta rada.
Poraz ili pobjeda, šta igraču daje više snage i volje da zagrize…
– Naravno pobjeda, zbog samopouzdanja, ali porazi su tu da nas ojačaju.
Da li su nekad riječi izgovorene momcima, jači podstrek negoli pretrčani kilometri…
– Da.
Čija mu je trenerska filozofija najbliža…
– Nemam neko posebno razmišljanje kad je to u pitanju.
Na kojoj bi utakmici, da može, vratio ponovo loptu na centar…
– Bilo je više takvih utakmica, kako u igračkoj tako u trenerskoj karijeri.
Šeki ili Baka…
– Baka. Šekija ne pamtim, o njemu sam samo slušao, a Baku sam gledao i igrao protiv njega.
Sejo ili Pape…
– Obojica.
Mesi ili Ronaldo…
– Mesi.
Veliki Dijego…
– Veliki.
Genije…
– Kad neko dobije taj nadimak onda mora da ga zaslužuje, a Dejo ga je sigurno zaslužio.
Ne pomenuti našeg Miljana Miljanića, je nemoguće u priči sa fudbalerom iz ovih krajeva…
– Čiča ostaje za sva vremena.
Na pitanje koje nezaobilazno, valjda zbog privrženosti njoj, postavljam, koja je to u nizu zadnja pročitana knjiga, i koja je za preporuku pročitati…
– Uglavnom čitam sportsku stručnu literaturu, ne znam koliko bi to bilo interesantno širem auditorijumu, a poslednja koju sam čitao je „Kineziološka anatomija“, Robert A. Behnke.
Gdje najradije kada ne radi odlazi, stadion, bioskop. pozorište ili kafana…
– U ribolov.
Savjet za veliki broj dječaka koji se bave ili imaju namjeru trčati za loptom…
– Volite loptu, volite igru.
Nešto za kraj…
– Bilo da trenirate ili uživate u njemu kao posmatrač, sport je nešto najljepše čemu možete posvetiti svoje vrijeme.
Eto, ovo su riječi, čovjeka čije strogo lice, samo pokušava prenijeti svoje veliko znanje na momke koji se na ozbiljan način žele baviti nogometom, sa smiješkom skoro stidljivim kada hoće pohvaliti trud nekog od njih, skromni čovjek koji to ne eksponira, ali rijedak slučaj u sportskom miljeu, naročito u onom koji se bavio fudbalom, doktora nauka, ali prije svega, čime se i on najviše ponosi, dobrog čovjeka i prijatelja. Završavamo za sada ovu besjedu, u nadi da ćemo uskoro vidjeti stratega ovakvih mogućnosti na klupi Sokolova, i napokon sa čovjekom iz ovog krša, dotaći u ovom trenutku nemoguće granice.
