INTERVJU – Tiho Vujović – Ja Cetinje volim više nego sebe

Rođen u Dolini Bogova, pa valjda zato sa toliko darovitosti, koje nesebično nudi javnosti, da bi sa njima pokušao spasiti svijet, ponuditi neki savjet umotan u nevinost, sa ciljem da pogodi u sridu, završi tamo gdje je najpotrebniji.

Sa dječačkim licem, riječima koje je lako razumijeti, sa jako ozbiljnom porukom umjetničkog izraza, sa željom da svakom kroz sve to, bude blizu, na dohvat ruke i nježnog pogleda.

Vječiti dječak, koji je u beskonačnoj potrazi za sličnima.

Slikar, pisac, psiholog, profesor, … umjetnik kojeg je teško, skoro nemoguće upoređivati, on ne pristaje na prosječnost, zaobilazeći kliše kao način življenja, umjetnička forma jedinstvena, upakovana u kockice od kojih on slaže svoj svijet, i u njega pušta po zasluzi, čovjek koji ponekad uspije zaustaviti taj točak vremena, koji besomučno gazi sve pred sobom.

Tiho Vujović.

A, kako bi drugojačije počeli priču, nego o Cetinju…

– Sjećam se toga dana, davne 1961. godine kada me je majka primorala, za nju bolnim kontrakcijama, da napuštim ravnu liniju sigurnosti njene utrobe. Od muke sam vrisnuo u plač a onda su mi navrla sjećanja na budućnost i osmijeh je zalepršao mojim usnama a oči se napunile slikama koje treba da naslikam, knjigama koje treba da napišem, filmovima koje treba da snimim, ljudima koje treba da usrećim, i odjednom su boje počele da pjevaju moje ime a onda me nešto naglo povuče na gore i lupi štambilj na moje čelo na kojem je sad pisalo: Poštar, prenosilac poruka i mali obični Cetinjanin. Shvatih da su odabrali da se rodim na Cetinje i da mu se stalno vraćam. Učinili su mi čast da se rodim u toj Dolini Bogova i dali nagradu za breme koje su mi utovarili, breme beskrajne unutrašnje samoće koje se daje onima koji u svojoj torbi nose priču o budućnosti…

Mada ga je životni vihor nosio i na druga mjesta, kojih se svakako rado sjeća…

– Ovi putevi gospodnji su me razvukli preko skoro čitave ove naše planete kao pčelicu koja prenosi polen sa cvijeta na cvijet.
Opsss. Napisah li ja; „planetu“?
Pa dobro, omače se. Da znate da je većina mojih prijatelja potpuno prolupala i otišla u ono Pera Dragova i oni, nevjerovatno ali oni vjeruju da je zemlja kao tepsija ravna i da sa krajeva te tepsije nas prekriva kupola i da nema zvijezda i planeta no da je to gore sve hologram… Ali ja njih volim…
Pa da počnem ponovo, ovi putevi gospodnji su me razvukli preko skoro čitave ove naše zemlje kao pčelicu koja prenosi polen sa cvijeta na cvijet. Od svih tih mjesta Pariz mi se učinio kao mogući dom jer je i on na istoj mapi onih posebnih gradova na energetskoj mapi svijeta koji rađaju posebne ljude i ti ljudi osjećaju ta mjesta kao majčinu utrobu u kojoj mogu da uspostave mir ravne linije. Moj dom je Cetinje a svi ostali gradovi samo „cvjetovi“ na koje moram da sletim ka nagradi na putu prema ravnoj liniji.

Vraćamo se Cetinju, i djetinjstvu pitanjem, šta je to bolešljivi dječak sanjao gledajući kroz prozor, kako nemirni dječaci jure bubamaru, pazarom…

– Od treće do petnaeste godine sam imao bronhijalnu astmu. To je ono kad vam je disanje otežano, nos vam često toči ka planinski izvor a vi sjedite u krevetu uspravljeni uz jastuke i gledate oblake kroz prozor. Oblaci su dobri drugari jer vam pričaju priče svojim oblicima i bude maštu i vi postajete junak iz bajke koji ima korake koji prelaze sedam brda i jezera.

Oni su nabijali mišiće a on je trenirao…

– U to vrijeme dok su moji vršnjaci rasli, igrali se napolju i trčali ja sam pružao ruke ka raznim dugama obojenih bojama koje sam samo ja mogao da vidim.

Kada je postao svjestan svog umjetničkog damara, odgovara…

– Umjetnički damar je samo još jedno sredstvo za prenošenje poruka. Zadatak i smisao mog postojanja. Mogu reći i nagrada za obične i normalne stvari koje su mi bile uskraćene tokom čitavog života. Naravno, sve se prvo dogodi u mojoj mašti. Ako pričamo o slikama onda je proces ovakav. Ja sjednem, nekad i danima, ispred praznog platna i počinjem da maštam o svemu i svačemu baš kao u danima iz najranijeg djetinjstva kad su mi oblaci bili najbolji drugari a samoća najvjerniji prijatelj koji me nikad ne napušta. Polako se bijelo platno popunja bojama i obliciima i ja završenu imaginarnu sliku mogu da vidim kristalno jasno i da uživam u njoj i ravnoj liniji sadašnjeg trenutka. E onda počinje vrlo težak proces fizičkog prenošenja na platno onoga što je već završemo u mojoj mašti i ponekad mi treba i godina dana i par miliona poteza četkicama da biste i vi vidjeli ono što su mi poslali da vam donesem.

O školovanju…

– Osnovne škole se skoro i ne sjećam jer sam rijetko išao u nju. U petom razredu sam znao da kad porastem. ‘oću da izigravam boga i postanem doktor i to plastični hirurg pa sam se spremao za taj poziv sve do srednjoškolske mature. Dišući punim plućima i grabeći da nadoknadim uskraćeno, tenis, košarka i mala putovanja po okolini su mi bili puno privlačniji nego sjedenje u školskoj klupi. I tada sam znao da je skoro sve što smo učili pogrešno i služi samo da nas zatupi i napravi poslušnim ovcama. Na maturu skoro da i nijesam išao u školu. Poslije svih odličnih uspjeha iz prvih godina srednje škole odlučio sam da je završim dovoljnim uspjehom i morao sam da molim neke profesore da mi smanje ocjene kako bih to uspio. Volim kontraste pa kad jaje ide u pitu neka ide cijelo, tako da umjesto da studiram medicinu odoh u vojsku i upisah građevinski fakultet. Studiranje je iziskivalo odlaženje sa Cetinja što mi je vrlo teško padalo pa sam skoro sve ispite do treće godine položio prepisujući ih. Zbog toga su “ovi odozgo” za mene otvorili likovnu akademiju na Cetinje i ja sam je upisao sa 27 godina i završio je kao najbolji student. Kasnije sam i magistrirao Teoriju Savremene Umjetnosti na UDG univerzitetu gdje i predajem na grupi predmeta iz umjetnosti i komunikologije…

Koje to životne slike ne mogu da izblijede…

– JUGOSLAVIJA, moja domovina, utopijska tvorevina u kojoj sam imao sreću da živim trideset godina.

O danima kada je pozornicu kulturnog dešavanja montirao na Cetinju…

– Do upisa na Likovnu akademiju sam morao nekako potrošiti vrijeme pa s`obzirom da Centar za kulturu Cetinja ništa nije radio ja sam osnovao ArtKok omladinsku organizaciju koja je imala četiri muzička benda od kojih su nastali Perper i The Books of knjige, pozoriste i dječije pozorište, plesne grupe. Organizovao sam jedini koncert Divljih jagoda i Tife, guslarske i koncerte ozbiljne muzike, pozorišne prestave, večeri poezije, edukativna predavanja. U prosjeku za tri godine svakih deset dana sam imao program. Sa svojim pozorištem sam nastupao širom Jugoslavije i dobijao vrijedne nagrade.
Ja Cetinje volim više od sebe i ovo je bila moja obaveza za privilegiju i čast što sam se rodio u ovoj Dolini Bogova.
Radio Cetinju…
U to vrijeme me je pozvao tadašnji predsjednik Cetinja Jovan Markuš i pokazao mi ključeve od prostorije u kojoj je trebalo da se oformi radio Cetinje. Rekao mi je da ili ću ja pokrenuti Radio Cetnje ili će oni prodati to nešto opreme što su imali. Ja sam uzeo ključeve otišao u Radio Crne Gore u Titograd, video kao to sve funkcioniše, kupio opremu koja je nedostajala i za tri dana pokrenuo program koji je godinama ima oko 86% slušanosti na Cetinju.
Sport, kultura i muzika bez ikakve politike je bila moja programska šema.

Tiholand…

– Tri godine od maja 2006. godine sam imao cjelovečernju talk show-u emisiju tiholand, ne može se sve prstom dotaći na Atlas televiziji. Neizmjerno sam uživao dijeleći pozitivnu energiju sa svojim gostima i stalnom ekipom na našem interdimenzijalnom brodu Fringe koji je plovio pod motom da tražimo jedni u drugima ono što nas spaja. I kad nam je bilo najljepše moje obaveze još od prije rođenja da nosim poruke onima kojima trebaju su me odvele u Ameriku: Njujork, Filadelfija, Sakramento… Los Anđelis.

Zašto je emisiju nazvao – 11 minuta sa tihom vujovićem – a traje mnogo više…

– Obavih što je bilo predviđeno i vratih se i častih sebe i nas novom a istom polusatnom emisijom, ovog puta nazvanom 11 minuta sa tihom vujovićem na A1 televiziji koja i dalje traje…
11 potiče od broja simbola za UDG univerzitet kojemu imam čast da pripadam…
11 minuta je asocijacija i na knjigu Paula Koelja 11 minuta…
11 minuta je psihološki test u kojem dokazujem da realnost je u oku posmatrača pa tako velika većina gledalaca stvarno i misli da emisija traje samo 11 minuta i pitaju da li je mogu produžit malo.

Kako je nastala – Marlen – …

– Knjiga je nastala kao prepiska mene i jedne žene iz Beča koja je našla moje slike na internetu ( www.tiho.me ) i u njima vidjela neku šifru sa tajnim znacima za nju koja bi je odvela ka princu na bijelom konju. Knjiga Marlen je znimljiva priča o spajanju koju mnogi psiholozii preporučuju kao priručnik o muško ženskim odnosima. Knjiga Marlen je za godinu dana imala tri izdanja i te 2008. godine bila najprodavanija knjiga na trećem međunarodnom sajmu knjige u Podgorici. Kada budete čitali knjigu obavezno je da imate olovku pri ruci i da podvučete sve one poruke koje sam donio za vas.

A o vječitoj inspiraciji, ženama i njihovim grudima, kaže…

– Na 46. stani knjige Marlen napisao sam:
“ Marlen kako ja volim ženske grudi. Kad ih milujem osjećam da sva energija svemira ulazi u mene, čisti me i zaustavlja vrijeme…”.
Žene su za mene centar univerzuma i sve što radim je u čast žena. Njihova uloga u obezbijeđivanju besmrtnosti naše civilizacije je najvažnija jer one donose na svijet novo ljudsko biće i one ih podižu i prave ljude od njih. Adekvatno tome i njihov izgled je kao nagrada za tako važnu ulogu. One su savršene u svojim oblinama koje su tajni pokretački kod za nas muškarce da nas inspirišu da stvaramo umjetnost i nauku.

Velike izložbe u Podgorici, sa ponosom se, vidno srećan, prisjeća…

– Tako je. Nevjerovatan broj ljudi dolazi na otvaranja mojih izložbi i za vrijeme njihovog trajanja. To su trenuci kada je vrijeme za mene beskonačno i kad ponovo vidim one boje koji drugi ljudi ne mogu vidjeti.
Po izvještaju Montena Fax-a u Podgorici 1988. godine u prostoru dvorca Petrovića u momentu otvaranja izložbe bilo je prisutno osam i po hiljada ljudi i izložba je bila produžena na jos dva mjeseca na zahtjev posjetilaca. U prostoru Galerije i muzeji Podgorice 2006. godine na otvaranju je bilo još puno više ljudi a izložbu je posjetilo u narednih 14 dana preko 40 000 ljubutelja moje umjetnosti.
Moje umjetnosti? Ma moje slike, knjige, emisije, film i sve što radim su u stvari samo poruke za vas a ja samo obični prenosilac tih poruka…

O, do sada još neostvarenoj želji da ekranizuje, scenario za film…

– Što bi moj dobri Maxi rekao bit će što će bit i nikako drukčije.
I film je još samo jedan od načina da vam dostavim poruke i izmamim osmijeh na lice. Dva puta sam za dlaku bio blizu u Holivudu da ga snimim. Moj producent je bio Branko Lustig, dvostruki oskarovac, ali Maxi bi rekao da još nije bilo vrijeme.

Šta je tema scenarija…

– Ljudi i međuljudski odnosi u svijetu koji se nalaze u drugoj dimenziji i ti ljudi koji žive tamo a izgledaju slično nama, smo ustvari mi. Oni žive u jednom kontrolisanom prostoru iznad koga je kupola sa lijepim plavim hologramom ukrašenim sjajnim tačkicama. Lijepe žene sa blistavim osmjesima dominiraju filmom izazivajući kod gledaoca osjećaj topline i želje da se poleti ka tom osmjehu. Film je i komedija, onakva kakvu često i život pravi u traženju seksualnog indetiteta u nerealno realnim situacijama. Ma vidjet ćete kada za to dođe vrijeme. A da, naravno, ženske grudi su ukras bilo kog svijeta.

Koliko ima istine u tome da bi prihvatio da besplatno radi na edukaciji mladih ljudi…

– To sam odavno prihvatio kao još jedan od načina prenošenja poruka onima kojima su namijenjene na baš takav način.

Kako to da se to njegova predavanja prepričavaju danima kod studenata, kaže…

– Mojim studentima na UDG univerzitetu nastojim da napravim predavanja onakva kakva bih ja volio da meni profesor predaje a da sam ja student. Od rektora sam i dobio zadatak da im proširim um i probudim maštu i ljubopitljivost. Da bi zadržao pažnju studentima danas profesor mora imati interdisciplinarno obrazovanje i još pored toga mora biti i šoumen kao bi im sve to plasirao na jedan zabavno edukativan način u skladu sa sadašnjim tehnološkim trenutkom u kojem živimo.
Na mojim predavanjima studenti uživaju.

Koliko je ljubav važna, u postizanju ciljeva…

– Ljubav je pokretačka snaga naše civilizacije koja nas motiviše da idemo dalje i koja čini da sve postaje moguće.

O sreći govori ovako…

– Sreća je dostizanje ravne linije a to znači da budeš okružen ljudima koje voliš i koji tebe vole, da se dižeš kad oćeš i da lijegaš kad oćeš i da radiš što i kad oćeš i da sve to možeš da mijenjaš kako i kada ti oćeš.

Od velikog broja pročitanih knjiga, za preporuku je zasigurno…

– Gabrijel Garsija Markez i njegova knjiga – Sto godina samoće -. Priča o nama i svemu oko nas.

Koja to muzika može biti lagana pratnja njegovim stvaralačkim minutama…

– Dok stvaram uvijek ide neka muzika. Volim klasičnu muziku, džez ali i Đorđa Balaševića.

-Šta ga najviše raduje a šta nervira…
– Naj, naj, najviše me raduje kada vidim ženske grudi a još kada mi je ukazana čast da ih dodirujem mojoj sreći nema kraja. One su za mene što i oltar kome se klanjam i svetinja koju obožavam.
Sve grudi su za mene lijepe a posebno one lijepe.
Nažalost većina žena misli da bi bilo bolje da su im grudi nešto veće ili manje i tako sebe maltretiraju a one ustvari imaju prelijepe grudi.

Vjeruje li ljudima i da li ga je to koštalo…

– Naravno da vjerujem. Ja volim ljude i trudim se da ih idealizujem jer svijet kroz šarene naočare je puno ljepši.

O koroni…

– Sigurno ste čitali onu lijepu edukativnu bajku Carevo novo odijelo.

Neki savjet za čitaoce, kako dalje sa što manje posledica…

– Osmijeh na lice i tražite jedni u drugima ono što vas spaja.

Nijesmo zaboravili, nego najslađe za kraj, o Danijeli, bira riječi…

– Kao nagradu za sav ovaj dobro obavljeni posao, koji sam dobio još davno prije rođenja, u moj život se pojavila Danijela. Ona je moja supruga, moj prijatelj, moj partner u tenisu. Danijela me vodi da istražujemo planine i samoniklo bilje jer je ona doktor nauka biologije, botaničar. Ja nju vodim u nove svjetove i dimenzije i pripremamo se da odemo u unutrašnjost zemlje gdje postoje druge civilizacije i boje koje samo rijetki mogu vidjeti sakrivene u oblacima bezvremenosti.

Eto to je On, gospodar svojih želja, sa zaključcima koji ne ostavljaju mogućnost nedoumice, iskrenim odgovorima, sadržajnim po mjeri, bez ikakve pripreme, jednostavno, onako na dušak.

piše: Gordan K. Čampar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.