Žaklina Bagaš – Kutija

Kutija

Svako od nas ima makar jednu kutiju od starih cipela, nekog ukrasa, nekog dara. U njima su i dalje darovi, mnogo veći nego što mislimo dok odlažemo u njima fotografije. Kako vrijeme teče, sve više razumijemo da to nisu tek lica koja se mladalački cere, zamišljeno poziraju, na nekima tugu skrivaju a na nekima blistavo sjaje.

Znaš Điđi, nedavno sam našao jednu od takvih kutija u onoj staroj kućici na selu. Prvo sam razmišljao šta li je to u njoj. Pažljivo sam je otvorio. Bile su tu fotografije od mnogo vremena prije mog dolaska na svijet. Drhtale su mi ruke, da li iz straha samog od sebe? Plašio sam se da ne remetim mir i spokoj prašnjavoj kutiji. Iz nekog razloga sam tako pomislio.

Polako, kao da je od stakla, otvorio sam je… izvirile su uspomene. Kovitlac hiljade slika koje su progovorile u meni.

Listao sam, oči su mi caklile, prelivajući boje od crne do žad crvene. Bila su to draga lica, draga sjećanja. Bilo je tu i tuge, možda i previše za jednog čovjeka. Ali i osmjeha koji su isijavali sa poznatih dragih lica. Bilo je tu i onih koje nisam znao, ili vremenom zaboravio. Ali svi su bili tu, sabrani u svom vječnom snu, u kutiji sačuvani.

Ako tišina može biti tiša od nje same, onda sam to iskusio u trenutku dok su mi ruke podrhtvale, stidno, polako uzimajući fotografiju sa dna kutije. Plašljivo lice srne me gledalo sa nje. Gospode! Zar godine nisu učinile zaborav? Zar nisu mogle makar malo ublažiti drhtaj i žar za njom. Tobom draga moja, jedina ženo!

Điđi, moja si krv, moj dar, nastavak mog bića.. ne zamjeri starcu na tužnom pogledu i suzi u oku. Nije snaga u čovjeku ne zaplakati, već pustiti suzu bola. Nije snaga u skrivanju emocije, već u darivanju i pružanju svog srca i duše. Neko bi ti rekao da su to slabosti. Ne, Điđi, nisu. Ako je ljubav ono što čovjeka okrene naopačke, čini da svaka žilica njegovog tijela poludi, ako uz takvu ljubav ide i to da se vraća, uvijek iznova vraća, onda se voli samo jednom u životu! Negdje sam ovo pročitao, a kao da sam ga sam napisao…

Bile su to godine mladih nadanja, koraka pruženih ka budućnosti. Trčkarali smo bosonogi po kaldrmi Srpske ulice, nije nam smetalo, kao da smo jurili po travnatim livadama Metohije. Maštali o vjenčanju u Dečanskom sjaju. Obećali se pred Bogom, zavjetovali na vječnost.

Imala je kosu boje zlatnih žitišta, usne čedne kao u djeteta, oči kao njive graoraste… Bila je sazdana od hiljadu djelića svemira. Dok je govorila, ja sam čuo kako izvor pjeva svoju pjesmu dok teče ka ušću. Voljela je da je dršim za ruku. Govorila je da se tako sjedinjuje dah sa tijelom, dok nam se prsti nješno prepliću… Govorila je i da jutro nosi dar svakoj večeri, jer noć bi bila suviše tamna da se ne raduje svakom rađanju nove zore. Bila je..

– Uzdahnuo je tako duboko, da mi se učinilo da je u sebi unio sve vjetrove, sve stihije od nekada u sad. Nisam mogla ništa pitati. Nisam znala i ima li smisla. Nije me radoznalost odvukla u kraj priče o Njoj, jer bila je njegov život, a život se ne pita niti preispituje, već živi i pamti… Jasno mi je bilo sada zašto je svaki put kada čuje pjesmu, trepavicama skrivao suzu, mahnuo rukom kao da tjera od sebe tugu…kao, ma nije to ništa, tek dašak vjetra i trunčica u oku…

Čuvajmo svoje kutije. Pa i onda kada u njima skanjamo tugu, žal za neostvarenim, nemogućim – nije tako! Mi smo dozvolili da to bude tako, da propustimo kroz prste pjesak vremena. Zbog? Nedovoljno hrabrosti, volje, želje… Ili možda samo iz sopstvenih strahova da bi nam se moglo i ostvariti. Kako se kaže “Pazi šta želiš – može ti se i ostvariti”!

Kako je suton polako poprimao svoje boje, izmiješane, koloritne, neuhvatljive, tako je i dedin lik govorio bez glasa, bez i jedne izgovorene riječi. Pogledao me. Kao da je rekao: – Pazite koje fotografije koje odlažete u kutijama, a posebno vrijeme u kojem to učinite. Možda je za neke rano a neke prekasno. Ipak, kutije će sačuvati ono što mi nismo umjeli ili nismo htjeli. Na kraju one pobjeđuju jer su uspavane, ali lako se probude i postaju opet dio naših života.

Opet će nam duše letjeti žitištima, ravnicama, kaldrmama, putevima… Biće tu i mnogo krivina, nekih pogubnih, ali ako i njih sačuvamo, jednom ćemo i sami biti dio nečije “kutije” a i onih nebeskih prostranstva, kojima će nam duše lutati, do nekog ponovnog susreta…

Žaklina Bagaš