Sarabela Drljan – SIJENKA
Sijenka
Ako me pitate gdje sam se rodio, rekao bih vam da sam rođen tu, a odrastao tamo. Bio sam svugdje a nigdje. Moj dom je cijeli svijet al’ svijet moj nije.
Ako me pitate kako izgledam, rekao bih vam da ja nemam lice.
Ja sam obličje bez boja. Volim ih, ali nemam niti jednu.
Ako me pitate za godine, ne znam ih, najvjerovatnije da imam osamdeset.
Ono što vam sigurno mogu reći jeste da ja nikada nisam bio sam.
Pamtim sve, a najviše svoju omiljenu igru skrivanja. Znate, u danu postoji poseban trenutak kada nestanem i nema me do sjutra. Tada se krijem po mrkloj noći iza kamenja, šetam slobodno po krovovima, jurim mačke, pse.
Bio sam brži od svega, jedino nisam od mog pratioca.
Njega sam poznavao od rođenja. Nikada nismo govorili. Uvijek i svugdje smo išli skupa, do dana kada je bio zatočen u jednoj sobi, sam i napušten, od svih.
Bilo mi ga je žao. Noći je provodio sanjajući a dane pričajući o svojoj porodici.
I njih sam poznavao, svakome sam znao tajne i mane. Pamtio sva lica.
A najbolje sam poznavao njegovo.
**
Čovjek se navikne na sve uslove, pa smo i nas dvojica svikli na nov život.
Jednog dana moj pratilac zastade. Zagledao se u mene i reče:
-Zdravo.
Bio sam uznemiren i u čudu. Njegovo obraćanje meni je bilo tako prirodno, ali ja sam bio zbunjen.
Jer, ja nisam umio da govorim.
Znao sam samo da slušam.
Tada nisam rekao ništa.
On je nastavio svoju uobičajenu šetnju.
**
Nije prošlo dugo, ponovo izađosmo u šetnju, ovaj put pored mora. Sjeo je na klupu i uživao u muzici koja je dolazila iz obližnjeg kafića. Volio je muziku, potajno je pjevao maštajući da je pop zvijezda.
Prsti su mu udarali o drvenu klupu u ritmu muzike.
Opuštenih ramena, blaženog pogleda nekud tamo, okrenu se ka meni i kao starom dobrom prijatelju reče:
-Znaš, cijeli sam život proveo u jurnjavi. Da odrastem, da postanem muškarac, da završim školu, imam karijeru, djecu, da ih iškolujem, ali zaboravio sam da živim. Nisam radio ono što sam volio, nisam se usudio. Bilo me je uvijek strah, stid.
Žalim za tim.
Žalim zbog prilika, neizrečenih riječi, sakrivenih osjećanja, neisplakanih suza. Žalim jer sam bio kukavica.
Žalim…pa zadrža suze, žalim što se nisam usudio.
Ali, dobro, da ne budem patetičan. Ipak, i tebi dugujem zahvalnost, bio si uz mene a da nikada nisi rekao riječ. Čak i onda kada sam griješio, nisi me zaustavljao. Reče i nehajno okrenu glavu, nastavljajući da udara prstima u ritmu.
Nisam znao šta da kažem, jer nisam nikada naučio da govorim. Pjevušio je pa mi dobaci: a koju pjesmu da pjevam, šta bi volio?
Ja ne znam rekoh.. jer ja ne znam sa mislim , nisam ni znao da imam želja. Zar mogu željeti nešto?Ja ne znam svoje porijeklo, niti moga tvorca, jer nemam roditelja. Imam samo njega, pratioca.
On nastavi da zviždi a ja da slušam. Sunce je zašlo, to je bio onaj tren kada sam ja slobodan da se sakrijem i lutam okolo.
Zašlo je i ja nestah zauvijek sa njim.
Ako me pitate za ime, zovem se Sijenka, nemam lica, oblika, roditelja, želja, imao sam samo njega i nikada nisam bio sam.