KOLUMNA – Gordan K Čampar – GODINA PUNA…
Ispraćali smo mnoge godine, ali se nije dešavalo da toliko jedva čekamo Novu, kako bi zaboravili ovu predhodnu, ponadali se makar na tren da će biti bolje, ili bar da neće biti ovakva.
Protutnjala je puna zebnje, neizvjesnosti, suza, poraznog osjećaja da se ne može ništa poduzeti, iščekivanja ko je slijedeći da mahne pri odlasku, kako oni koji su bili dio javnosti tako i mnogi tkzv. mali ljudi čije su sudbine bile vezane za ovu godinu na izmaku.
Pandemija je usadila strah koji je u jednom trenutku prerastao u bijes i čak želju da budeš prvi na redu jer je iščekivanje teže od kraja, svaki telefonski poziv pretvarala u agoniju da se nije desilo nekom bližnjem ili bar poznatom.
Obilježje ove potrošene godine su svakako i odlasci onih bez kojih ovaj svijet neće biti isti, bar se to odnosi na dvije igre sa loptom, bubamarom i košarkaškom.
Dijego Armando Maradona, bio je to trenutak kada je stalo srce čovjeka po kojem je i ona čuvena ruka dobila prefiks „božja“, pa samim tim i objašnjenje za koga je smatran u toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Neće biti više, onog trka i lopte tako blizu a tako daleko, njegovih priča o tome koliko je, i koliko je mogao, vragolastog izraza lica obavijenog dimom kubanskog duvana, onog huka sa tribina koji je podsećao na oluju. Neće biti, ostaće sjećanje na bravure jednog nestašnog dječaka.
Kobi Brajant, skoro pa isto samo je umjesto nogu koristio ruke i za koji gram težu i u obimu veću loptu, ali je njegova mreža i okvir na koji je zakačena bila mnogo manja. Nije mu to smetalo da nemilosrdno prisiljava tu malu mrežicu da se koprca. Bilo je trenutaka da smo pomišljali da je koš „njegov“ i da ga samo na trenutak prepušta drugima, to nije bila igra, više je ličilo na simfoniju. Đijana i njen maestralni talenat koji je naslijedila od oca, je otišla sa njim
Ostaće svakako i sjećanja na Kirka i njegov neplaćeni račun u Sarajevu, trka poput gazele Marka Elsnera, baršuna u glasu Milke Babović, nenadmašnog Mustafu Nadarevića, jednog od ,,007“ agenata Šona Konerija, nezaboravnog Mišu iz ,,Riblje čorbe”, Isidorinog putešestvija i tako u nedogled.
Ama baš neće biti isto, u nadi da će biti malo bolje i da nova neće gutati svoju djecu kao ova prije.
