Intervju sa Tihomirom Stanićem – Darko Šćepanović

Intervju sa Tihomirom Stanićem

– glumac –

Kad nestane svijeta, u onom dijelu koji bude pošteđen, opet će se igrati predstave

Razgovarati o velikim umjetnicima prošlosti zahtijeva poseban osjećaj za vrijeme i duh koji su oblikovali njihove živote i djela. Kada je riječ o Ivu Andriću, prvom i jedinom Nobelovcu sa prostora bivše Jugoslavije, ta povezanost s njegovim likom i djelom postaje ne samo intelektualna, već i duboko emotivna i umjetnička. Glumac i producent, Tihomir Stanić više od dvije decenije posvećen je oživljavanju Andrićevog lika na pozornici i ekranu, prenošenju snage njegove misli i stvaralačke genijalnosti na publiku. U intervjuu za portal Odgovor.me, Stanić govori o izazovima i zadovoljstvu igranja lika Iva Andrića, o stvaranju serije „Nobelovac“, koja je postala društveni fenomen, te o univerzalnosti poruka koje Andrićeva djela nose u današnje vrijeme. Kroz vlastitu umjetničku prizmu, Stanić promišlja o vrijednostima književnosti, izazovima umjetničke interpretacije i pozorišta, kao i o značaju kulturnog nasljeđa u savremenom društvu. Njegova strast prema umjetnosti, razumijevanje književnog jezika i duboko poštovanje prema liku i djelu Iva Andrića osvajaju publiku i podsjećaju na trajnu važnost velikih priča i njihovih pripovjedača.

Gospodine Staniću, već duže od dvije decenije, u monodrami „Na Drini ćuprija“ tumačite lik Iva Andrića, prvog i još uvijek jedinog Nobelovca sa prostora bivše Jugoslavije. Očigledna je i Vaša fizička sličnost sa velikim književnikom. Po vašem mišljenju, koliko su danas, Andrićev lik i njegovo djelo važni i potrebni ovom društvu?

Ponekad naiđem na netačne citate ili citate koji se Andriću pripisuju, a nijesu njegovi. Ima pogrešnih tumačenja njegovih djela, ali Andrić je sve to predvidio. Na jednom mjestu, u odlomku koji govorim, on kaže: „Po slaboj pismenosti, tvrdoj glavi i živoj mašti ovog našeg svijeta, svaki  je od kasabalijskih učenjaka na svoj način čitao i tumačio Badijev tarih na kamenoj ploči, koji je kao svaki tekst, bačen jednom u javnost, stajao tu, vječit u vječitom kamenu, zauvijek i nepovratno izložen pogledima i tumačenjima svih Ijudi, mudrih i ludih, zlih i dobronamjernih.“

Da su ljudi čitali šta je Andrić pisao izbjegli bi mnoge nevolje u životu. Očigledno, takvo smo društvo da mnoge odluke o našim životima donose ljudi koji ne čitaju uopšte. Često su i nepismeni… Ali, i Andrić sam kaže – nije to specifikum ovog vremena, tako je otkad je svijeta i vijeka. Zato su ljudi, poput njega, tu da opomenu, usmjere, kažu, pa makar čovjek, poslije toga, i naknadnu pamet imao, ali možda se dozove pameti. Ja, u ovoj monodrami, ne tumačim lik Ive Andrića. Naime, naučio sam iz ovog njegovog djela jedan odlomak. U početku sam, kao Andrić, tj. malo ga imitirajući, to govorio. Zatim sam vidio da mi to stvara neku vrstu ograničenja za dramsko tumačenje lika. Sada, u svoje ime i svom dramskom tumačenju, kao glumac, govorim prozu Ive Andrića i služim kao neka vrsta provodnika. Najljepše mi je kada osjetim da sam, tek, jedna spona između tog velikog djela i gledalaca. U ovoj monodrami pronalazim lično zadovoljstvo i igram je često. Doduše, par godina bio sam napravio pauzu od igranja, radeći neke druge stvari, prevashodno baveći se filmskom produkcijom. Radio sam filmove: „Turneja“, „Neprijatelj, „Falsifikator“, „Top je bio vreo“,… Kao producentu to mi je oduzimalo mnogo vremena i energije. Nakon toga sam se vratio. Vidio sam da mi je, maltene, neophodno da govorim ove odlomke. Na mene ovo igranje djeluje ljekovito! Poslije igranja se mnogo bolje osjećam! Zato i dalje ostajem u pozorištu – u Ateljeu 212 igram u pet predstava, u Zvezdara teatru i Madlenianumu u po jednoj predstavi. Takođe, mnogo snimam na televiziji. Zapazio sam da kada glumac izgubi kontakt sa publikom, i samim tim, izgubi mogućnost da provjeri svoje djejstvo na publiku, prestane da bude ubjedljiv.

Vi ste producent i kreator serije „Nobelovac“, gdje igrate glavnu ulogu. Imajući u vidu da  serije spadaju u red najpopularnijih medijskih formi, kako ste pristupili prenošenju Andrićeve kompleksne priče i njegove književne veličine u ovaj format?

Ja sam samom sebi pravio ovu seriju! Svakako, uz pomoć mojih sjajnih saradnika! Htio sam da, u ovoj seriji, napravim jednog Andrića u kakvog ja vjerujem! Iskreno vjerujem da je on heroj! Stojim duboko iza svega onog što smo u seriji pokušali da približimo gledaocima. Radu na ovoj seriji pristupio sam vrlo ozbiljno. Sedam godina smo radili scenario! Zatim bismo ga brusili, pisali, brisali, premještali, tražili formu… U međuvremenu, čekali smo da na Radio Televizija Srbije donesu odluku da se ta ideja sprovede. Ipak, takav projekat je morao da se uradi na Javnom servisu. Serija je jako lijepo prihvaćena i ima veliku gledanost. Vrlo sam ponosan što je serija postala, svojevrsni, društveni događaj. Ljudi pričaju o zaboravljenim likovima tog vremena. Serija počinje 1961. godine, pa se Andrić, u svojim sjećanjima, vraća u 1944. godinu. Tu se još pojavljuju Milovan Đilas, Radovan Zogović, Rodoljub Čolaković, Isidora Sekulić, naravno i Andrićeva žena, Milica Babić. Osim njih, u seriji se pojavljuje čitav niz istorijskih likova, koji su privukli pažnju publike. Dakle, ovim projektom uspjeli smo da nametnemo temu u društvu. Biće to, naravno, zaboravljeno. Vratiće se, opet, naš narod turbofolk pjevačima i kriminalcima. Zaista, do posljednjeg dana roka za predaju projekta, pokušavali smo da sve to dotjeramo. U seriji ima mnogo dobrih segmenata i odlično odigranih uloga. S obzirom na to da, kao glumac, znam da nama glumcima često nedostaje vremena za pripremu u ovim našim produkcijama, kakve radimo. Zbog toga sam, mnogo ranije, pozivao ljude, kojima sam namijenio uloge, da počnemo sa probama. Ima ih 150! Čak i prije nego što sam potpisao ugovor sa televizijom i uz rizik da od cijelog projekta ne bude ništa! Ima dosta zanimljivih stvari. Mišo Obradović, glumac iz Podgorice, koji u seriji tumači lik Milovana Đilasa, rekao mi je: „Ovog časa, ispred sebe imam tri Đilasove knjige! Već godinu dana proučavam taj lik.“ Naravno, nevezano od ove serije. Prosto, namjestilo se. Zatim, Petar Novaković, koji tumači lik Radovana Zogovića, izrecitovao mi je neku Zogovićevu pjesmu kada sam mu predložio tu ulogu. Iako Petar ima tridesetak godina, većina ljudi iz njegove generacije nikada nijesu ni čuli za Radovana Zogovića, a on je znao napamet njegovu pjesmu… Prema tome, ima nekih koincidencija koje su dokazale da je naš odabir glumaca za uloge koje igraju skroz tačan. Glumci su o svojim likovima znali više, nego bilo ko od nas. A kad glumcima uloga legne kao „rukavica“ onda i sve ostalo bude kako treba, kao što je kostim ili fizička sličnost sa likom. Svojim saradnicima sam dao slobodu, a oni su tu slobodu iskoristili na najbolji mogući način! Nakon premijere, svi su bili zadovoljni svojim izdanjem. To u ovom poslu nije slučaj, iako mi nezadovoljstvo vješto skrivamo!

Andrić je tokom okupacije Beograda 1941. godine proveo nekoliko godina u izolaciji, kao podstanar u malom stanu, i u tom teškom periodu stvorio svoja najvažnija djela: „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Gospođica“. Kao umjetnik, kako Vi gledate na tu njegovu izolaciju i stvaralački proces? Da li smatrate da su teška vremena i osjećaj osamljenosti možda doprinijeli dubini i snazi njegovih djela, i na koji način Vi doživljavate umjetničku inspiraciju u sličnim okolnostima?

Imao je slobodnog vremena u takvim okolnostima! Rat i nesretne okolnosti dali su mu priliku i vrijeme da stvara. Znate, Andrić je bio profesionalni diplomata i u tom zbiru obaveza koje čovjek ima, kada radi u državnoj službi, on mora da „lovi“ svoje slobodno vrijeme. Ono što je teza naše serije jeste da je Andrić odbio da ode i Švajcarsku, i da se tamo skloni. Uprkos tome što je to bila ponuda od njemačkih vlasti prema njemu kao ambasadoru. Naprotiv, on se vratio u Beograd i preživio sva ta bombardovanja, uključujući i savezničko bombardovanje. Za razliku od mnogih tadašnjih uglednih ljudi i intelektualaca iz Srbije, on je odbio da potpiše apel okupacionih vlasti srpskom narodu kojim se  osuđuje borba protiv okupatora. Postoje dokumenta da su mu i Njemci nudili da štampaju neka njegova djela, ali ni to nije dozvolio. U toku rata je poznati beogradski izdavač Cvijanović, bez Andrićevog znanja, odštampao jednu njegovu knjigu. Kad je to Andrić saznao, odjurio je do te knjižare i otkupio svaki primjerak odštampanog djela, ne dozvolivši da ode u prodaju. Andrić nije dozvolio da se objavi ni jedno njegovo djelo, dok traje okupacija. On je, od samog početkog svog književnog rada, postao priznat pisac. Književna kritika je jako dobro dočekala njegova prva djela: „Ex ponto“, „Nemiri“, „Pripovijetke“. On je već bio afirmisan pisac. Nažalost, o njegovom životu ispredano je mnogo tračeva. Govorilo se da je bio „škrtac“! Čak gori nego gospođica Rajka iz njegovog romana „Gospođica“. Međutim, istina je da je on cijeli iznos od Nobelove nagrade, u visini od milion dolara, poklonio bibliotekama u Bosni i Hercegovini! Nažalost, tabloidi pokušavaju da potpuno promijene vizuru sa onoga šta je taj čovjek bio, uporno mu tražeći mane.

Ivo Andrić je bio izuzetno kompleksna ličnost, poznat po svojoj introspektivnosti i povučenosti. Koliko je izazovno interpretirati njegove misli i osjećanja na malom ekranu ili u pozorištu? Kako uspijevate prenijeti taj bogati unutrašnji svijet na scenu i televiziju, a da zadržite suptilnost i dubinu koja je karakteristična za Andrića?

Andrić je, u svom govoru, prilikom dodjele Nobelove nagrade citirao Getea koji je rekao: “Umjetnikovo je da stvara, a ne da govori!” Imam veliko iskustvo u igranju istorijskih ličnosti. Igrao sam Dositeja Obradovića, Branka Radičevića, Jovu Zmaja… Supruga Bore Pekića mi je, čak, rekla da sam uspio njegov hod da dočaram… Nije riječ o imitaciji! Na Akademiji gdje predajem, ne dozvoljavam svojim studentima da se bave imitacijom. To je estrada, zabava, a ne umjetnost! Potrebno je da proniknete njegovu suštinsku, pravu emociju čovjeka čiji lik tumačite, u datoj situaciji. Ako to uspijete, onda postajete TAJ čovjek! Dok smo radili na seriji „Nobelovac“, našli smo dokumentarne snimke Andrića. Radi se o tri, četiri situacije gdje on razgovara sa novinarom Orlovićem, i to na konferencijima za štampu u Udruženju književnika i na aerodromu u Štokholmu. Zahvaljujući tim snimcima, uspjeli smo da rekonstruišemo njegovo ponašanje pred kamerama. Tu sam ja skoro identičan Andriću, do te mjere da niko ne može dokazati da se Andrić u stvarnosti, pred kamerama, razlikuje od ovog načina na koji ga ja igram u seriji. U seriji smo mnogo citata iz njegovih djela upotrijebili. Pomiješali smo likove iz njegovog okruženja, komšiluka u Prizrenskoj ulici sa likovima iz njegove literature. U svojoj knjizi „Pisac i priča“, Žaneta Đukić Perišić, dugogodišnja upravnica Andrićeve zadužbine, tražila je vezu između njegovog realnog života i fikcije. To smo i mi pokušali. Ta veza mora postojati! Glupo je bilo Andrića definisati, vjerujte. Samo smo mu se prepustili i pokušali da njegovim stilom i jezikom pričamo priču o njemu samom.

Na jednom mjestu Ivo Andrić je zapisao:  “Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.“ Kada se osvrnete na svoj život, postoji li nešto čega ste se plašili, a zapravo je trebalo samo da živite?

Ja sam, uglavnom, živio! Uglavnom se nijesam bojao, iako sebe ne smatram hrabrim čovjekom! Ljudi brinu o stvarima koje se nikada ne dogode, a život im prođe u strahu. Čak, time više postradaju nego da im se to o čemu su brinuli, zaista, i desilo! Ne vrijedi žaliti ni za čim! Na prošlost ne možemo uticati, niti je promijeniti! Možemo  je jedino tumačiti. Čak i identitete tražimo u prošlosti, a oni su, zapravo, u budućnosti. Dakle, treba se fokusirati na stvari na koje možemo uticati! Čovjeka čini ono što će tek da učini! Optimistički gledam na svijet i nadam se dobrom. Vjerujem u izreku „čini dobro i dobru se nadaj“. Prema tome, hajde da se bavimo budućnosti! Takođe, od djece treba da učimo! Djeca znaju i predosjećaju šta će se dogoditi. Najzad, važno je slijediti sopstvenu misao i intuiciju.

Da li je doba savremenih tehnologija i digitalnih sadržaja promijenilo sistem vrijednosti kod mladih?

Ovo je novo vrijeme! Ne vrijedi kukati za tim da mladi ne poštuju one vrijednosti koje smo mi morali poštovati. „O tempora, o mores“ (O vremena, o običaji), kaže antička izreka. Prema tome, većina odraslih ljudi koji ne čitaju, žale se kako mladi to ne čine. Djeci moramo dati primjer. Ja nemam potrebu da, u životu, bilo kome držim pridike, niti da koga šta savjetujem. Mislim da čovjek treba da svojim primjerom ponudi model ponašanja u koji on vjeruje. Inače, prema svemu novom imam pozitivan odnos. Vjerujem da to sve služi čovječnosti. Prema tome, sve što, na neki način služi čovječnosti je dobro. Naravno, i to je podložno zloupotrebi, pa i svaki najkorisniji predmet, napravljen za dobrobit čovječanstva, može poslužiti kao smrtonosno oružje u rukama ubice.

Živimo u eri neslućenih tehnoloških dometa. Da li, u takvom ambijentu, pozorište uspijeva da ostane onaj isti medij koji je uticao na oblikovanje svijesti, kulture i društvenih vrijednosti, ili se njegova uloga promijenila u savremenom društvu?

Pozorište će opstati i ostati, čak i kad sve nestane! Kad nestane svijeta u ovom obliku, kakvog ga znamo. To što je u suštini pozorište, to je u biti ljudskoj, pa će i vječno trajati. Roberto Čuli ističe da je pozorište staro, ne od Aristotela, već milionima godina, od postanka čovječanstva! Ima jedna izreka koja glasi: „Glumac igra za jednog kao za hiljadu. Razliku vidi samo blagajnik“. Za pozorište nema straha i kada nestane čovječanstvo… i kad taj arsenal atomskog naoružanja obavi svoju misiju… I kad nestane svijeta, u onom dijelu koji bude pošteđen, opet će se igrati predstave. Uvijek – napolju, pod zvijezdama, po kiši, snijegu, vjetru. Zato je pozorište lijepo i uzbudljivo, i ja se nadam da ga neću napustiti dok sam god zdrav. Istina, nije lako, gotovo, svako veče izaći pred publiku. Međutim, ljepota i draž ovog posla upravo je u toj svakodnevnoj provjeri svog djejstva na gledaoce, i u toj uzajamnoj komunikaciji. Najzad, šta je i sam život nego komunikacija i interakcija sa drugima.