INTERVJU – Olivera Tičević – GLAS KOJI DOZIVA JEZU /Gordan K Čampar/

INTERVJU – Olivera Tičević – Glas koji doziva jezu

Djevojka sa vjetrom u kosi, s’ pogledom negdje bačenim u daljinu, nemirni djevojčurak sa Ploče, prateći glas svojoj babi i đedu, otisnuo se u bijeli svijet i prateči svoje snove, dosegao je visine i još uvijek stremi.
Stremi poštovanju, divljenju, aplauzima koji traju koliko i arija, mjestima gdje samo primadone imaju pravo kročiti, naklonu ljudi koji imaju pravo na riječ kritike.
I na tom putu do zvijezda, ostati ona mala vaspitana djevojčica, Olivera Tičević, za nas samo Olja.

Da odagnamo misli usmjerene na njenu ljepotu i anđeoski glas, pitamo je o danima djetinjstva, ko je bolje pjevao, baba ili đed, i koje se to njihove pjesme najradije sjeća…

Staro-Bjelopoljci se dobro sjećaju glasa moje baba Dese. Ona je svu unučad a i komšijsku djecu učila starim pjesmama iz Bijelog Polja kao što su, izmedju ostalih, ,,svud je kiša svud je blato u Akovu moje zlato”…
U dobu njene duboke starosti tražila je da joj mi pjevamo, pa se ta pjesma, kroz pjevanje i ljubav vraćala na izvor odakle je i potekla.
U Okladima, gdje sam provodila školske raspuste, stalno se pjevalo. Ja sam svom deda Milunu – Muju, pjevala ono što sam naučila na Ploči, a on me je, ne znajući to, naučio jednoj od glavnih stvari zbog koje sam danas tražena na evropskim scenama, a to je prodornost glasa. Njegov gromoviti glas koji se odbijao o obližnja brda i vraćao, jasno i glasno, bio mi je izazov da to vježbam svakog dana i na kraju to i savladam.

Kolika je, uz Božju, njihova zasluga za odabir ove vrste umjetnosti…

Moram biti iskrena i reći da nisu bili baš oduševljeni što ću se baviti operom. Nije im bilo najjasnije, zašto jedno dijete koje ima toliko afiniteta i ,,voli da uči i ide joj škola” ne odabere gimnaziju, pa da posle može da bira, kaže nam Olivera kroz osmjeh.
– Međutim, već tokom prve godine provedene u školi ,,Vasa Pavić” u Podgorici, imala sam zapaženi rezultat na državnom takmičenju, pa sam tim povodom bila i gost jutarnjeg programa RTCG. Oni su to gledali, prepoznali i odlučili dati podršku. Od tada su sa ponosom do kraja blagosiljali moj izbor a ja sam srećna što i dalje mogu da činim ponosnom, cijelu familiju.

A ko je prvi prepoznao talenat i kako je to uopšte krenulo…

Oduvijek sam voljela da glumim i pjevam i odmalena priželjkivala da se jednog dana popnem na veliku scenu, bila zaljubljena u tu vrstu umjetnosti. Ljubav prema glumi prenijeli su mi moji divni profesori Radmila i Dragan Pavlović, a prema muzici moja cijela porodica.

Kako je teklo školovanje, i ko je to ostavio najviše traga u njenim izvedbama…

Formalno obrazovanje dalo mi je neizostavnu i neophodnu bazu kako bih na pravi način mogla da se upustIm u profesionalni svijet klasičnog pjevanja.
Na tom putu su me čekale divne kolege, sjajni profesori, dirigenti, režiseri i otvarale mi se sjajne šanse.
Prva među njima na tom putu je prof. Marina Cuca Franović u srednjoj muzičkoj školi u Podgorici, zatim studije u Beogradu sa mojom mentorkom Anetom Ilić, master studije u Bernu, kod profesora Kristjana Hilca u čijoj klasi sam završila i “Solist diplom”, najveći nivo studija te vrste u Švajcarskoj , kada sam dobila i prestižnu nagradu iz fonda Tschumi, koja se dodeljuje najboljem studentu univerziteta u Bernu. U isto vrijeme završila sam još jedan master na univerzitetu u Oslu, na polju solo pjevanja i kamerne muzike u klasi sjajnih nordijskih profestora Mone Julsrud, Randi Stene i Bo Skovkusa.

Svakako je teško nabrojati metropole i njihova zdanja koje su ostavile poseban utisak, ali ipak izdvaja…

Mogla bih da Vam pričam satima o predivnim zemljama i gradovima gdje me je moj posao vodio, večerima u Rimu, ili kada sam prvi put vidjela uživo Sikstinsku kapelu, najljepšim jutrima u Švajcarskoj ili skijanje na Alpima, Beč i Alebertinu , Minhen i omiljeni kafe bar sa pogledom na ,,Fishbrunner”, mojim studenstkim danima u Beogradu, ljetovanjima na našem primorju, odrastanju u Bijelom Polju, ali ako moram nešto izdvojiti onda je to Japan. Ne mogu u jednoj rečenici navesti sve ljepote ove zemlje, niti koliko sam uživala u arhitekturi, hrani, drugačijim običajima i njihovim instrumentima, prije svega instrumentima šamisena, kojima sam oduševljena.
Kako sam očarana tradicionalnim vrtovima ,,Koishikawa Korakuen” u kojima sam zaista osjetila nevjerovatan mir, divila se pogledu sa Skytree-a i izgubila se na Akibi.

Dvorane…

,,Mocartova kuća” u Beču, ,,Radio Kulturhaus” Beč, ,,Aula” u Oslu, ,,Auditorijum” u Insbruku, ,,Grigov muzej” u Helsinkiju, ,,Kraljevski dvor” u Stokholmu, ,,Teatar Il RoseP” u Trstu, ,,Narodno pozorište” u Tokiju , ,,Narodno pozorište” u Bernu, ,,Ciriška opera”, ,,Teatar Tićino” i mnoge druge.

Uloge…

Pučinijeva ,,Muzeta i Liu, Mocartove Pamina i Despina i za mart planirana Kraljica noći, Verdijeva Violeta, Pulankova Elle, Hendlova  Morgana, Vajlova Lucy , LigeAjev Gepopo. Svaka od ovih uloga, nekada čak i ista u različitim produkcijama bila je veliki izazov, nekada vokalno, nekada psihološki, nekada scenski. Najteza vokalno svakako je bila LigeAjev Gepopo iz Misterija Mekabrea, psihološki Elle iz Pulankove mono opere Ljudski glas jer sam morala sama da iznesem čitavu predstavu, a scenski je najzahtjevnija bila do sada Despina, koju sam igrala u auditorijumu na otvorenom i zahtjevala je da budem u sjajnoj fizickoj kondiciji.

Ne zaboravimo ,,Boeme”…

,,Boemi” i uloga Muzete. U oktobru sam je izvela u već četvrtoj produkciji do sada, koju je ovog puta potpisao ,,Flagstad Festival”. Smiješi se i peta ali ne bih ništa da prejudiciram, o tome u narednom intervjuu.
Najdraža produkcija je svakako našeg ,,Crnogorskog narodnog pozorišta”. Sjajne kolege, fantastican orkestar, pun kapacitet pozorišta i sto je najbitnije, moja publika.

A u kojoj je dijelom sebe pronašla, snebivajući se, kaže…

Uvijek nalazim opravdanje za svoj lik i uvijek ga branim na sceni. Kada se bavim tim likovima, naravno upoznajem bolje i sebe, a baveći se sobom lakše se bavim drugim likovima. I u poslu i privatno.

Da li ponekad poželi da predstava nema kraja, govori…

Koliko god volim da sam na sceni, ipak jako volim i svoj zivot van nje.

Najvažnijim da sve protekne u redu, poslije toliko napornih proba i kada to sve stane u jedan krug kazaljke na satu, smatra…

Iskrenost, bez sumnje.

Biti na daskama sa magovima tog zanata je izazov, a ko je to ostavio taj utisak ,,do daske”…

Najbitnije mi je da sa kolegama sa kojima dijelim pozornicu dijelim iste afinitete, da smo iskreni i posvećeni, da se poštujemo i imamo povjerenja jedni u druge.

Uživjeti se u lik, znači jedno emotivno pražnjenje, padne li kadkad na sceni koja suza, uzdah…

Lik mora biti moj, moram ga to mjere savladati, pa ne izlazim na scenu ako nije tako.

Kako zaspi poslije predstave, da li umor nadvlada adrenalin ili obratno…

Godina sam imala adreanlin i prije predstava, sada traje dugo nakon izvodjenja.

O ljubavi…

Vjerujem da je ljubav pokretač svega. I da je treba njegovati i čuvati, uz naravno veliko medjusobno poštovanje.

Malo sjetno odgovara na pitanje u kojoj bi ulozi ostala vječno, ko bi ustvari htjela biti od toliko opjevanih likova…

Zadovoljstvo je upoznati sve te likove a ja bih voljela da kroz njih moja publika bude vječno zavisna od mog talenta.

Nagrade koje su bile najveći podstrek, pominje…

Svaka nagrada i laureat na državnom ili međunarodnom takmičenju značila me je u tom trenutku mnogo, pa i sada kada pričam o tome, toplo mi je oko srca, osjećam se ponosno i počastvovano, međutim ona koja je odredila tok moje karijere, pa je moram i izdvojiti je, ,,Nagrada za najpresprektvnijeg izvođača Austrijske barokne akademije” i to dva puta. Zahvaljujući takvom priznanju imam tu čast da sam dio projekta ,,Queen Christna” koji predstavlja saradnju sa švedskom kraljevskom porodicom za koju sam imala čast i da pjevam. Zahvaljujući ovim nagradama nastupala sam u velikim salama i teatrima od Beča do Tokija.

Nezaobilazno pitanje, ,,Karnegi hol”…

Da nije pandemije, možda bih Vas i obradovala nekim datumom, ovako, do nekog sledećeg razgovora.

Veliki izazovi zahtijevaju daljinu od toplog doma, koliko joj nedostaje, ćir na korzou, kafa s’ kockom, miris maminih kolača…

Naravno da sam uvijek spremna na ulaganje, neko bi čak rekao i odricanje. Ali mi naravno sve to nedostaje, prije svega moja porodica. Kafa sa mamom i sestrama, čaša vina sa braćom, šah sa tatom, igranje sa mojim bratanićem Nikolom, da upoznam i nove članove porodice, bebe Elenu i Damjana, učenje kako da spremim neke specijalitete od strine, kao i vrijeme na selu kod tetke. Nestrpljivo priželjkujem nedeljno okupljanje najmilijih.

Ima li vremena za opuštanje uz dobru knjigu, i koja je sada otvorena kraj jastuka…

Trenutno ponovo čitam Bernhardovog ,,Gubitnika”

Muzika uz koju se oporavlja je…

Džez, uvijek.

A da li preslušava svoje…

Uvijek. I vrlo sam samokritična.

Do kada ovako, da li je vrijeme za jednog soprana, ograničeno ili ne…

Svakako postoje zlatne godine za karijeru, kao i kod sportista. Nadam se da će moje trajati dugo.

Na predlog da život ovakvog tempa i događaja zaslužuje da se zapiše u nekoj autobiografskoj priči, odgovara sa zadrškom…

Ne bih se usudila da pišem ali možda godine donesu hrabrost.

Koje bi to događaje vratila na početak…

„Pazi na svoj karakter, on postaje tvoja sudbina.“ Zahvaljujući svom karakteru, zadovoljna sam koracima. Sve bih ponovo isto uradila.
Šta bi to imala za poručiti, djevojčicama koje sanjaju njene djevojačke snove…

Budite hrabre i sanjajte! Sva je moć, u vašim rukama!

A nama koji smo potrošili snove, poručuje, stihom iz jedne opere…

Neka budu stihovi iz dvije različite arije:
“Vissi d’arte, vissi d’amore!”, ( Živim za umjetnost, živim za ljubav)!
“Briller , cambier , vincer !”, (Ja ću sijati, ja ću se mijenjati, ja ću pobijediti)!

Opsjednuti ovim razgovorom, u nedoumici je li to govor ili pjevanje, gluma ili život, java ili san, skoro pa da zaboravimo reći da je Olja stekla diplomu koja se smatra nejvišim stepenom školovanja jednog muzičkog izvođača, doktorirala je na ,,Univerzitetu umjetnosti” u Bernu.
Očekujemo da pred naletom operske dive padnu te preostale dvorane, i da te daske koje život znače, obilježe buduće vrijeme na najbolji mogući način.
Po zasluzi, po snovima.

piše: Gordan K Čampar