INTERVJU – Nikola Ivanović – OVO JE MOJA KUĆA /Gordan K Čampar/

INTREVJU – Nikola Ivanović – Ovo je moja kuća

Još uvijek sa dječačkim osmijehom na licu, ali sa ozbiljnim poimanjem posla kojim se bavi, sa žarom u sebi, i vječitim nepristajanjem na poraz dok god imaju i male šanse da se ne doživi, sa bijesom poslije doživljenog, umijećem u baratanju košarkaškom loptom rijetko viđenim na našim prostorima, sa manirima otmenog mladog čovjeka, miljenik Varvara zbog svoje velike ljubavi prema plavo bijelom dresu, uvijek natopljenom znojem, kratko rečeno, Nikola Ivanović, od milošte, Džoni.

Nije teško načeti razgovor sa Nikolom, jer sjećanja na kvalifikacionu utakmicu u dresu reprezentacije Crne Gore, kada je nastao tajac u Areni poslije koša postignutog iza linije što dijeli borilište na dvoje, tih trenutaka se sjeća ovako...

Kao osamnaestogodišnjaku mi je to bio preveliki šok. Zaista se ne sjećam ni toka utakmice, ni rezultata, ni situacija sa terena. Kao da mi je neko to izbrisao sa te utakmice, jer sam bio pod prevelikim utiskom kao dječak. Trenutak koji ostaje lijepo sjećanje.

Igrao je u velikom broju dresova, a na to koji mu najljepše stoji kaže…

NIKOLA SA SAIGRAČEM GORDIĆEM
NIKOLA SA SAIGRAČEM GORDIĆEM

Nekako je prirodno da kažem da je to dres Budućnosti, dosta vremena sam proveo u njemu, najviše lijepih trenutaka koji se ne zaboravljaju doživio i prošao, baš u Podgorici, mom rodnom gradu i tom plavo bijelom dresu.

A dana kada je to sve počinjalo prisjeća se riječima…

U to vrijeme je ljubav prema košarci bila drugačija, mnogo veća i dolazila je sama od sebe. Konstantno trening Jokera ili basket ispred zgrade. Lijepe uspomene i istinska želja da non stop budem u tom magičnom prostoru ispod koša. I kad se sjetim nekog osjećaja koji sam imao u to vrijeme, totalno je diametralan od ovog koji osjećam sada kao profesionalac. Tad je sve sve bilo iskreno, bez kalkulacija, prema ovom sportu.

Glavni krivac da košarkaška lopta uđe u krv je svakako…

Ne bih baš rekao idoli, ali postoje ljudi zbog kojih sam dodatno zavolio košarku i čije sam video klipove kao klinac koristio za motivaciju. Definitivno se izdvajaju, Iverson i Ginobili.

Lakše je dozivati snove nego ih prigrabiti…

Uh, iako sam većinu karijere na jednom mjestu, kad bih analizirao, dosta se stvari izdešavalo. Od velikog talenta, preko momka koji ne može da igra, čak i na momente ličnog vjerovanja u to, da ne umijem i nijesam za vrhunsku košarku, do osvajanja kupa Koraća i titule Aba lige. Dosta stvari koje čine košarkaški život, a i život uopšte. Rolerkouster. I bez obzira na sve, osjećam se kao čovjek koji je dobio na lutriji, i svaki dan je zaista velika zahvalnost Bogu što sam tu, gdje jesam.

Koliko je znoja trebalo proliti da neosporni talenat izađe na svjetlost dvorana širom Evrope…

Znam da je stvar vrlo relativna, pogotovo kad neko kaže za samog sebe, što ja izbjegavam, ali smatram sebe čovjekom koji je cijeli život mnogo radio. Postoji velika vjerovatnoća da sam mogao više i da bih sad igrao na većem nivou da jesam, ali zadovoljan sam krajnjim rezultatom. Neskromno bi bilo da nijesam.

Ko to ima najviše zasluga u brušenju ovog dijamanta…

Gdje god sam bio pokušavao sam da naučim nešto novo od svakog trenera s’ kojim sam radio, počevsi od Jadrana u Jokeru, pa do Peka Mijovića sada u Budućnosti. Imao sam sreću da uvjek nailazim na dobre ljude i trenere koji su zaista htjeli da mi pomognu, i u klubovima i u nacionalnom timu. Osim eto, u Budućnosti nakon odlaska Deja Radonjića za mog prvog mandata, kada sam naišao na mladog, neiskusnog trenera, ali i to su stvari koje čine karijeru. Kada bih morao da izdvojim, rekao bih Deki Milojević u Megi, kad sam, slobodno mogu reći, nakon Budućnosti, hodao po ivici bunara.

O tome što znači biti – dijete Podgorice – na muralu koji život znači, kako je proći pored njega…

Ha ha, nezaobilazno pitanje svakog intervjua. Kako biste se vi osjećali da vas nacrtaju na zgradi pored koje vaši roditelji idu do prodavnice svaki dan?

Da li bi nešto vratio unazad, promijenio, uzeo tajm aut…

Veliki broj je odluka, kako malih tako velikih gdje sam pogriješio. Na terenu i van njega. U teoriji bi možda i postojao momenat da nešto vratim i uradim drugačije, ali kad bi do toga ponovo došlo, vjerovatno bih rekao da ostane ovako, ispalo je super!

O ponosu kaže…

Ponos, možda i najveći neprijatelj svakog čovjeka.

Da li je dugogodišnja ljubav sa Anom bila podstrek , ili…

NIKOLA SA SUPRUGOM ANOM
NIKOLA SA SUPRUGOM ANOM

Sada imam 26 godina i tek sam nedavno ukapirao koliko mi je značilo. Oduvjek sam imao tu stabilnost koju sam dosta puta, kao i sa drugim bliskim ljudima, uzimao zdravo za gotovo. Porodica i dva, tri prijatelja, čovjeku više od toga nije potrebno.

Koja to dvorana ima najboli huk…

Odavno sam to prestao da slušam i čujem.

Sjeća se velikog broja saigrača, ali ne izdvaja…

Izgradio sam neka fina poznanstva igrajući košarku i sada imam kontakt sa mnogim bivšim saigračima, i ponekad uspijevamo u toku ljeta da se vidimo. Uz naravno, svakodnevna gledanja sa mojom braćom iz KK Budućnost. Zaista ne mogu da izdvojim pojedinačno nikog od njih.

Stratega koji je drugojačiji od ostalih…

Miloje, bez dvoumljenja.

Događaj koji ostavio utisak za pamćenje…

Euforija i sreća koja se osjećala u gradu, danima nakon osvajanja Aba lige.

O Draženu i velikom Jordanu…

To su ljudi uz koje smo košarkaški odrasli. Čak nam je možda i bliži Jordan jer je i dalje igrao dok smo mi stasavali, a Dražena znamo iz bajkovitih priča i video klipova. Michael koji je promijenio i definisao igru, i Dražen koji ce vječno živjeti.

Nepravdi…

Sastavni dio možda i svakog dana. Kao neko ko je teško trpi, mogu reći da sam postao smireniji i da mi je malo lakši zivot od trenutka kada sam shvatio da postoji neko drugi ko izmiruje račune.

Kompromisu…

Neizbježan apsolutno. Osim za trening.

O zadnjoj pročitanoj knjizi…
Djavo stiže sa svojom svitom u Rusiju tridesetih godina i koristi trikove da namami i prevari narod. I sve to isprepletano ljubavnom pričom Majstora i Margarite.

Muzika je oduvijek bila bliska i inspirativna…

Stvarno jeste. I u širokom je rasponu svakog dana. Tako da krenem od “old school rapa” kojeg slušam često u zadnje vrijeme, do duhovne muzike, Divne Ljubojević.

Pozorište…

Nijesam bio nakon “Revizora” prije par godina. Čak nisam ni fan, i ne znam zašto izbjegavam.

Čime bi se bavio da nije košarkaš…

Sigurno bih se mnogo više posvetio školi da nijesam igrao košarku, ali ne znam gdje bi me to odvelo. Tako da mogu da pričam samo, šta bih volio da budem. Možda pjevač ili sveštenik. Neka budu te dvije krajnosti.

Ima li želju biti trener i svoje neupitno poznavanje igre prenijeti mladima…

Mislim da će se to teško desiti. Trener neke ekipe definitivno ne, zato što mi je stalo do mog zdravlja. Ali mislim da bih mogao raditi individualno sa igračima.

Hoće li nekad doći na red autobiografija u kojoj će stati sve ove godine…

Paaa, ne vjerujem. Ponudio mi je to jedan prijatelj, novinar, da bi napisao, ali u ovom trenutku ne, možda je najbolje posle karijere da se ima malo mira, i da se malo zaboravi na moj košarkaški zivot.

Šta je sa snovima, jesu li se u većini ostvarili, ili…

Kad pogledam svoj život sa strane, i onda uporedim sa ličnim doživljajem, usuđujem se da kažem da su i nadmašeni. Predivan život živim i zahvalan sam u svakom trenutku na tome.

Na pitanje, šta bi učinio da je čarobnjak, šeretski odgovara…

NIKOLA NA STADIONU MALIH SPORTOVA
NIKOLA NA STADIONU MALIH SPORTOVA

Haha, ispravio par nepravdi. Izvinjavam se na kontradiktornosti.

Pjeva li himnu ili otvara usta…

Pogledajte utakmicu reprezentacije i vidjećete.

Šta mu znače ovacije, vjernih Varvara…

Trenutni adrenalin. Dobro dođe kako se utakmica bliži kraju, kada od umora otežaju noge i ponestane daha.

Neka preporuka za one što vole košarku i hoće se baviti njome…

Najjači rad, i strpljenje. Mada provaliće to brzo i sami.

Tako priča, već idol mnogih dječaka koji trče za loptom nadajući se da će jednog dana biti kao on, čovjek magičnih poteza koji krase košarkašku igru, sa srcem kao planina, još uvijek dječak u duši iako su protutnjale dvije decenije bavljenja košarkom. Ostajemo u nadi da ćemo ubrzo imati ponovni razlog za razgovor o nekom osvojenom peharu i nekoj trojci iz daleka. Da će se ponovo na njegov znak, upiranjem prstom u parket uzavrele „Morače“ zaoriti „ovo je moja kuća”.

Gordan K Čampar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.