Dragan Bobi Perović – NENADMAŠNI ŠMEKER IZ NIKOLJCA

Priča o Dušku Ivanoviću

Nenadmašni Šmeker iz Nikoljca

Braća Dragan i Duško imali su tu „privilegiju“ što su im ti tereni bili bukvalno pod prozorom, pa su uvijek mogli prvi da zauzmu neko od borilišta. Ipak, košarka im je bila nekako najprivlačnija, pa su najviše vremena i provodili pod koševima. Duško, je bio predodređen da bude pobjednik, pa poslije Jedinstva,Crvene Zvezde,Budućnosti, Jugoplastike,Đirone,Limoža i Fribura, postao je vrhunski trener sa sjajnim rezultatima. Nakon Olimpika, Tau Keramike, Barselone, Panatanaikosa, sa Baskonijom uspio je da napravi senzaciju pored mnogo moćnijih timova, poput Barselone, Reala, Valensije i stigne do titule šampiona Španije. Zato je istorija Baskonije sa Duškom, oivičena sa njegove tri titule 2002, 2010. i 2020. godine, a ,vječiti pobjednik još jednom je pokazao kakav je stručnjak…

Piše: Dragan Bobi PEROVIĆ

Bijelo Polje spada u najsportskije gradove u Crnoj Gori. Ali, naselje Nikoljac, koje se nalazi na desnoj obali Lima, a koje je dobilo ime po Nikolj-pazaru, sigurno je najsportskiji dio ovog grada. Tu su ponikle čitave generacije fudbalera Jedinstva, tu su stvarani odbojkaši, rukometaši, atletičari i košarkaši, to je ustvari bio pravi rasadnik kvalitetnih takmičara. Pomenimo samo fudbalere braću Kneževiće, Božoviće, Drobnjake, pa sjajnog atletičara Miraša Obradoviće, rekordera Crne Gore na 100 i 200 metara i tako redom. Ono što je posebno interesantno je i činjenica da su mnogi od tih sportista kasnije postali dobri i cijenjeni treneri, koji su vodili i naše najpoznatije sportske kolektive. U tom Nikoljcu, u Dubrovačkoj ulici, živjela je i porodica Dojčila Ivanovića, čovjeka koji se u mladosti aktivno bavio sportom. Bio je fudbaler cetinjskog Milicionara, a zatim i Jedinstva. Igao je odlično stoni tenis, bavio se i atletikom, a 1953.godine bio je i rekorder Crne Gore na 400 metara.Tu su odrasla i dva njegova sina Dragan i Duško, sjajni momci i odlični učenici, ali i vrhunski košarkaši.

Pored fudbalskog, Nikoljac je imao i druge sportske terene, a zbog izuzetnog interesovanja omladine za sport, oni su bili zauzeti od jutra do sjutra. Braća Dragan i Duško imali su tu „privilegiju“ što su im ti tereni bili bukvalno pod prozorom, pa su uvijek mogli prvi da zauzmu neko od borilišta. Ipak, košarka im je bila nekako najprivlačnija, pa su najviše vremena i provodili pod koševima. Stariji Dragan bavio se i streljaštvom i bio je jedan od najboljih crnogorskih strijelaca. Punih šest godina pogađao je mete, a uporedo je igrao košarku i isto tako precizno ubacao loptu u koš. Njegovim stopama pošao je i mlađi Duško, rođen 1.septembra 1974. Istina, nije se bavio streljaštvom, ali još kao učenik osmogodišnje škole pokazivao je talenat prema košarci. Stariji brat postao je član Jedinstva, a ubrzo je svoje mjesto u ovom timu našao i Duško. Trener Branislav Krgović znao je da uklopi ove momke u prvu postavu, zajedno sa dva Bakića, dva Kaljevića, dva Novakovića i ostalima.

Dolazi vrijeme za odlazak na studije i Dragan 1974.godine putuje za Beograd gdje postaje član OKK Beograd, tada Beko. Tad se dogodila i jedna priča koja sada ima i zavidnu patinu. Na otvorenom košarkaškom igralištu Gradskog stadiona odigrana je revijalna utakmica čiji su akteri bili Jedinstvo i OKK Beograd. Razlog je prelazak Dragana Ivanovića u ovaj klub i njegova prva utakmica u dresu „plavo-bijelih“. A, da simbolika bude veća, dres bjelopoljskog tima, prvi i posljednji put, u svojstvu pojačanja, obukao je proslavljeni jugoslovenski reprezentativac Ljubodrag Simonović-Duci. Kasnije su Jedinstvo napustili i ostali košarkaši, kao Duško Ivanović, Veselin Vojinović, Zoran Puletić, Žarko Jelić i drigi. Veliki entuzijazam tada aktuelnog predsjednika Velizara Lukovića i nešto kasnije Branka Hajdukovića da se prevaziđe problem nedostatka sportske dvorane nije dao rezultate, pa je došlo i do osipanja ekipe.
Poslije dvije godine njegovim stopama kreće i Duško, ali oblači dres Crvene zvezde. No, boravak u „crveno-bijelom“ dresu nije bio dugog vijeka. Poslije samo dva mjeseca Duško napušta klub, jer ne može da izdrži naporne treninge, koji su se organizovali čak četiri puta na dan. On i Dragan donose odluku da napušte Beograd i presele se u Podgoricu, gdje upisuju Pravni fakultet, ali postaju i članovi Košarkaškog kluba Budućnost.

To je bio period kada je Budućnost, pod rukovodstvom trenera Nikole Sekulića, vodila drugoligaške bitke za ulazak u Prvu ligu. Prošlo je tačno jedna decenija kako Crna Gora, poslije ispadanja Ivangrada iz društva najboljih, nije imala predstavnika u najkvalitetnijem jugoslovenskom takmičenju. Braća Ivanović bila su značajno pojačanje i uz Begovića, Vujačića, Popovića, Pavlovića, Petrovića, Radovića, Đuraškovića, Antića, Šarkića, Vukićevića, Blaževića, Draškovića, Garića, Savovića i ostale, stvoren je tim koji je mogao ravnopravno da se nosi sa većinom prvoligaških sastava.
Veliki hendikep za Budućnost bila je činjenica što ovaj klub nije imao sopstvenu dvoranu. Sportski centar „Morača“ bio je u izgradnji, pa je četa trenera Sekulića, kao domaćin, igrala u Kotoru, Danilovgradu i drugim mjestima. Drugoligaški karavan bio je sastavljen od jakih ekipa, kao što su Elektrokosovo, Kumanovo, Ivangrad, Vardar. Sloga iz Kraljeva i drugi. Kvalitet ekipa bio je ujednačen, pa su na kraju tri tima Elektrokosovo, Kumanovo i Budućnost imali isti broj bodova. Odluka o prvoligašu morala se riješiti kroz „majstoricu“ u Nišu, a tamo je Kumanovo bilo najbolje i postalo prvoligaš.
Ipak, 1980. Budućnost konačno stiže do cilja. Pod vođstvom trenera Rusmira Halilovića, titogradski košarkaši zagazili su u prvoligaške vode, a taj uspjeh postigli su: Nikola Antić, Dragan Ivanović, Branislav Vukićević, Nikola Šutulović, Mijuško Vukosavljević, Milutin Petrović, Duško Ivanović, Radmilo Đurašković, Borislav Đurović, Goran Bojanić, Milan Garić i Slavenko Rakočević.
Taj uspjeh nije proslavljen samo u Titogradu, već čitavoj Crnoj Gori. Budućnost je, sada kao prvoligaš, odigrala jednu prijateljsku utakmicu u Bijelom Polju, kada su braća Ivanović protiv svog bivšeg kluba postigli 46 koševa, a predsjednik Jedinstva Svetozar Veličković je gostima uručio pehar kao čestitku za ulazak u Prvu ligu.

I narednih sezona Dragan i Duško Ivanović su nastavili da rešetaju protivničke koševe, pa su u Zadru, na primjer, njih dvojica postigli čak 56 koševa, dok je Duško sam na Rijeci protiv Kvarnera postigao 41 koš.Konačno, u Splitu je Duško protiv Jugoplastike postigao 45 koševa i to je bilo odlučujuće da on 1987. pređe u redove ovog tima.
Mnogi su se pitali hoće li se Ivanović snaći u novoj sredini? Za košarkaša takvih sposobnosti nikakvih problema nije bilo. Od prvog dana on je pokazao o kakvom se igraču radsi i publika ga je odmah prihvatila.Kako i neće kada je u tom periodu Jugoplastika postigla najbolje rezultate u svojoj istoriji. Tri puta je bila prvak Jugoslavije, osvajač domaćeg Kupa, a na evropskoj sceni zablistala punim sjajem.
Kada se kao šampion države, u sezoni 1988-89, prvi put pojavila na košarkaškoj sceni „starog kontinenta“, mnogi na to nijesu obraćali mnogo pažnje. Ali, Splićani si igrali sve bolje i sigurnije, nizali pobjede i dok su se protivničke ekipe čudili, Jugoplastika je izbila na sami evropski vrh. Tada je trener Božidar Maljković zaista imao i inpresivan tim. Pored nepogriješivog snajperiste Duška Ivanovića, u ekipi je imao Toni Kukuča, Dina Rađu, Zorana Savića, Gorana Sobina, Luku Pavićevića i ostale majstore „basketa“.
Naredna godina bila je repriza. Ponovo je splitski košarkaški brod prošetao jugoslovenskim morem i preko Sredozemlja uplovio u evropske vode. Ponovo je trener Maljković, kao iskusan kapetan, raširio sva jedra i pretekao sve konkurente.
Splitska riva je tih dana slavila, a „Sveti Duje“, kako su Duška nazivali,inače kapiten te slavljeničke ekipe, bio je prva ličnost grada.
Poslije nekoliko lijepih sezona u Jugoplastici, Duško je karijeru nastavio van naših granica. Otišao je u Đironu, pa se preselio u Limož, odtatle u Fribur, gdje je jedno vrijem bio i igrač i trener. Konačno, prešao je u Švajcarsku gdje je preuzeo Olimpik, ali istovremeno vodio brigu o reprezentaciji ove zemlje. Tu je „ispekao“ trenerski posao, rezultati su ga preporučivali drugim klubovima, ali tek poslije pet godina provedenih u Olimpiku, preselio se u susjednu Francusku, gdje je preuzeo klub u kojem je ranije igrao Limož.
Onda dolazi i poziv iz Španije i Duško Ivanović preuzima vođstvo nad Teu Keramikom. Kao što je nakada bio poznat igrač, sada postaje i priznati trener, a sve je više klubova koji žele da ga vide na svojoj klupi. Skoro tri godine vodio je i Barselonu, da bi se vratio u svoj nekadašnji klub TEO Keramiku. U sezoni 2008-09 proglašen je za najboljeg trenera u Španiji, a jedini je stručnjak čiji je klub doživio samo četiri poraza u šampionatu. To nije uspjelo ni Željku Obradoviću, Aitu i Joanu Plazi čije su ekipe doživjele po pet poraza u toku jednog takmičarskog ciklusa.
I tako, godine prolaze, a u evropskoj košarci ništa se ne mijenja. Duško Ivanović je i dalje trener kojeg svi klubovi žele, a vodio je i grčki Panatinaikos. Uzgred, on je postavljen za selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine, a koja je nova destinacija, ostaje da vidimo.
U svakom slučaju, o Dušku Ivanoviću će se još dosta čuti.“Šmeker“ iz Nikoljca zna da pravi rezultat!

Nevjerovatna misija u Baskoniji !
Duško Ivanović posljednjih dana 2019. godine vratio se na mjesto uspjeha – preuzeo je kormilo Baskonije, koja je bila u velikoj rezultatskoj krizi. Međutim, Ivanović je uspio da napravi senzaciju i da pored mnogo moćnijih timova, poput Barselone, Reala, Valensije, stigne do titule šampiona Španije. Zato je istorija Baskonije – Duško, oivičena sa njegove tri titule 2002, 2010. i 2020. godine. Klub iz Vitorije osvojio je još samo jednu. Baskonija je zimus bila u nokdaunu, na konopcima, van mjesta među najboljih osam u Španiji; bez plasmana u Kupu kralja. Duškov treći mandat, drugi povratak, trebao je da bude prije svega injekcija energije za posrnulog evroligaša. Svaki od njegovih prethodnih timova, u tom klubu, bio je za komad kvalitetniji. Ali,vječiti pobjednik još jednom je pokazao kakav je stručnjak. Ivanović je na zadovoljstvo svih u klubu, nakon nevjerovatne misije, produžio saradnju sa klubom iz Vitorije, pa i danas sjedi na klupi Baskonije.

izvor: KOMUNA