Božidar Šekularac – RODNO MJESTO MIROSLAVLJEVOG JEVANĐELJA

Rodno mjesto Miroslavljevog Jevanđelja
Temeljni spomenik naše pismenosti i kulture
Piše; akademik Božidar ŠEKULARAC
Knez Miroslav je podigao Crkvu Sv. Petra i Pavla u Bijelome Polju prije 1196. godine, a sredinom XIII vijeka u nju je preseljeno śedište Humske episkopije iz Stona, kad je uz zapadnu fasadu crkve dozidan natkres flankiran s dvije visoke kule. Pripada primorskome tipu jednobrodnih bazilika s pravougaonom apsidom. Upravo za ovu crkvu vezuje se završetak, ako ne i nastanak Miroslavljeva jevanđelja. Taj rukopis povezan je vjerovatno krajem XIV ili početkom XV vijeka u Manastiru Sv. Petra i Pavla u Bijelome Polju..

Pismenost, a s njom i književnost kod Dukljanskih Slovena započinje primanjem hrišćanstva jer su pismo i jezik kao nadgradnja trebali na pravi način izložiti fundamentalne poruke hrišćanskoga učenja. Od IX vijeka hrišćanstvo se širi i na slovenskome jeziku, što dovodi do pisanja bogoslužbenih knjiga na tome jeziku, za čiju je osnovu uzet pisani lik slovenskoga solunskog dijalekta, koji je sačuvan u najstarijim ćirilometodijevskim prijevodima, koje zovemo staroslovenski, a kasnije i crkvenoslovenski jezik. Nažalost, za taj prvi period pismenosti nemamo sačuvanih pisanih spomenika, sve do XII vijeka, kad nastaju rukopisi na osnovu kojih saznajemo posredno o postojanju pismenosti u prethodnome periodu. Upravo se u XII vijeku rađaju temeljni spomenici dukljanske (crnogorske) istorije, kulture, književnosti i pismenosti. Najpouzdaniji znak za to u dukljanskoj državi jesu Ljetopis popa Dukljanina i Miroslavljevo jevanđelje. Miroslavljevo jevanđelje je prvi i najznačajniji predstavnik zetske, odnosno zetsko-humske škole i svjedok razvijene pisarske kaligrafske tradicije u Duklji/Zeti i Zahumlju. Ovaj ćirilski rukopis tekstološki se izvodi iz dalmatinsko-primorske glagoljske tradicije, a pod uticajem je narodnoga jezika. Ovo jevanđelje važno je kao spomenik koji otkriva u svome glavnom dijelu razvijene osobine primorske (zetsko-humske) ortografije i u malome dijelu, koji je pisao Grigorije dijak, uticaj raškoga pravopisa „u sekciji glavnoga pisara oblici slova su arhaičniji, a pravopis pokazuje jasan naslon na glagoljsku tradiciju, dok je upismu Grigorija dijaka došla do izražaja novija evolucija ćirilice i ćirilskog pravopisa, do koje je došlo u istočnim slovenskim regijama već u XI veku“ (N. Rodić – G. Jovanović, Miroslavljevo jevanđelje, kritičko izdanje, Beograd, 1986, 1).

Grigorije pokazuje osobine govora i pravopisa različite od prvoga pisara: ne ośeća razliku između jata i E (uvijek je e), jusova uopšte nema, a malo jus zamjenjuje poslije šuštavih suglasnika samoglasnikom a. Isključuje đerv, a k i g označavaju ć i đ, što su osobine raškoga pravopisa. Paleografske osobine još više razdvajaju dva pisara. Oba pišu ustavnim ćirilskim pismom, ali različitoga tipa: prvi (glavni) arhaičnim oblicima uz prisustvo elemenata latinskoga beneventanskog uglastog pisma, „na osnovu kojih se sa sigurnošću može govoriti o latinskom skriptorskom obrazovanju glavnog pisara“ (D. Bogdanović, Istorija Crne Gore 2/1, Titograd, 1970, 98–99), dok drugi (Grigorije) piše pismom s elementima minuskule i raških povelja s kraja XII i početkom XIII vijeka. Ta simbioza staroslovenskih tradicija i zapadnih kulturnih uticaja niđe nije toliko izražena kao na prostoru nekadašnje dukljanske države, đe nalazimo natpise na čak tri jezika: latinskom, grčkom i staroslovenskom (u Boki). Prvi pisar se držao zapadne orijentacije, dok se Grigorije okreće k istoku, jer se pod uticajem dinastije Nemanjića u Raškoj prekida sa Zapadom i dotadašnjim književnim tradicijama (D. Bogdanović, Istorija Crne Gore 2/1, Titograd, 1970). Grigorije dijak je napisao samo „kraj rukopisa (358 b – 360 b strana teksta) i zapis, ornamentima ukrasio tekst… i napisao crvenim mastilom (kinovarom, cinoberom) natpise nad jevanđeljskim čitanjima. Prema pisanju D. Bogdanovića u Istoriji Crne Gore i G. Jovanovića u kritičkom izdanju Miroslavljevog jevanđelja „najveći dio teksta ispisao je anonimni glavni pisar, koji je bez osnova ranije nazivan Varsameleon, jer je to slavenizirana grčka složenica βαλσµελεωγ ‘balsamovo ulje’, ispisana na kraju rukopisa rukom glavnog pisara, bila shvaćena kao ime“ (D. Bogdanović, n. dj., str. 96; N. Rodić – G. Jovanović, Miroslavljevo jevanđelje, kritičko izdanje, Beograd, 1986, 1).
Riječ balsameleon ne mora ovđe značiti „balsamovo ulje“, jer kakvoga smisla ima da se ovom riječju završava jedna tako reprezentativna knjiga. Poznato je da su monasi zbog svoje skromnosti svoja imena na kraju rukopisa ostavljali u tajnopisu jer nijesu željeli da im se ime zna. Vjerujemo da je i ovđe isti slučaj, tako da prvi dio ove složenice jasno daje ime Balsa (Balša), a drugi dio -meleon mogao bi imati više značenja. Grčki meleon, od mel – na primorju: bjeličasta žedna zemlja; rukavac; vrlo fini krečnjački pijesak; prud, dok je melo – plitko mjesto u moru uz kraj; pridjev – melan – pjeskovit. Riječ je sveslovenska (P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, II, Zagreb, 1972, 403). Kako su svi oblici riječi vezane za primorje, to bi i riječ meleon mogla biti razriješena kao „primorac“. Dakle, riječ iz tajnopisa Balsameleon, vjerovatno je ime pisara – Balša Primorac. Zar i ime naselja Baošići u Herceg Novom ne podśeća na istu formu. Uostalom, „na osnovu filološke analize pravopisa glavnog pisara utvrđen je niz promjena koje obilježavaju ‘početak ćirilske redakcije naših spomenika’, koji se mogao dogoditi samo u Zeti, najkasnije krajem XI vijeka, odakle se ta redakcija proširila na Hum i Rašku. S druge strane, grafija glavnog pisara, kao i upotreba nekih riječi zapadnog, primorskog porijekla (m’ša = misa, liturgija), govore o važnoj posredničkoj ulozi primorskih tekstova u predistoriji nastanka Miroslavljevog jevanđelja. U stvari, glagoljski staroslavenski predlošci morali suda prođu kroz zonu gdje se javljao taj romanski oblik (m’ša), a to

je zapadna, odnosno primorska zona. Za glagoljski karakter arhetipa Miroslavljevog jevanđelja govore i njegove fonetske (o-e umjesto tvrdog i mekog znaka), a naročito morfološke i leksičke osobine (asigmatski aorist, nesažeti imperfekat, kondicional, nastavci imperfekta itd.)“ (D. Bogdanović, n. dj, 97/98, na osnovu analize: J. Vrana, L’Evageliaire de Miroslav‘s-Gravenhage, 1961, 125). Pravopis Miroslavljeva jevanđelja A. Belić je nazvao „zetsko-humskim“ pravopisom, izvlačeći ovaj zaključak na osnovu upotrebe đerva, jer je jasno da su do vremena kad je to jevanđelje nastalo „morali biti u upotrebi glagoljski spomenici koje su oni (pisari) zatim samostalno transkribovali ćirilicom i samostalno našli znak za glagoljsko (ć)…“ (A. Belić, „Učešće sv. Save i njegove škole u stvaranju nove redakcije srpskih ćirilskih spomenika“, Svetosavski zbornik, I, Beograd, 1936, 223–224). Na osnovu svega rečenog može se pretpostaviti da je Miroslavljevo jevanđelje proizvod kulturnih prilika u Zeti i Humu krajem XII vijeka, nastalo kao rezultat simbioze staroslovenskh tradicija i zapadnih kulturnih uticaja, a da je glavni pisar „Balša Primorac“ tu simbiozu predstavio na najbolji način u svome rukopisnom jevanđelju pisanom za zahumskoga kneza Miroslava. Možda se pisar Miroslavljeva jevanđelja držao naredbe iz odredbi VI Vaseljenskog sabora čuvenoga kanoniste iz XII stoljeća Teodora Valsamona (dakle, sličnoga imena), đe se naređuje kliru da otvara škole i da se zanima učenjem đece. Nije li to bio motiv za pisanje ovoga spomenika? Uostalom, u Budimskoj je župi i otvorena jedna takva škola (M. Vukićević, Škole u državi Nemanjića, Beograd, 2006, 30–31).
Miroslavljevo jevanđelje nije datirano, te se kao godina njegova nastanka u literaturi pominju različite godine s kraja XII vijeka. U svakom slučaju, pisano je „knezu velikoslavnomu Miroslavu, sinu Zavidinom“, koji se posljednji put pominje kao knez 17. juna 1190. godine u poznatome ugovoru s Dubrovnikom o dobijanju azila, te je, svakako napisano prije ove godine, „po svoj prilici osamdesetih godina XII vijeka“ (D. Bogdanović, n. dj., 96). Međutim, o Miroslavu se kaže da je, uzevši sestru bosanskoga bana Kulina, 1180. godine došao u sukob s rimskom kurijom jer je štitio ubice splitskoga nadbiskupa Rajnera i nije poštovao crkvene vlasti. Godine 1184/5. bezuspješno je ratovao protiv Dubrovnika, ali je bio uspješniji u ratu protiv Zete, uz brata Nemanju. Umro je oko 1198. godine (S. Stanojević, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka II, 832). Knez Miroslav je podigao Crkvu Sv. Petra i Pavla u Bijelome Polju prije 1196. godine, a sredinom XIII vijeka u nju je preseljeno śedište Humske episkopije iz Stona, kad je uz zapadnu fasadu crkve dozidan natkres flankiran s dvije visoke kule. Pripada primorskome tipu jednobrodnih bazilika s pravougaonom apsidom. Upravo za ovu crkvu vezuje se završetak, ako ne i nastanak Miroslavljeva jevanđelja. Taj rukopis povezan je vjerovatno krajem XIV ili početkom XV vijeka u Manastiru Sv. Petra i Pavla u Bijelome Polju. Čuva se u Narodnome muzeju u Beogradu, a jedan list u Publičnoj biblioteci u Petrogradu. Pisan je na bijelome pergamentu, na 181 listu dimenzija 41,5 x 28,4 cm, s tekstom u 2 stupca po 23 i 22 reda. Ne zna se koliko se dugo Miroslavljevo jevanđelje nalazilo u Manastiru Hilandar, sve do 1896. godine, kad su ga ovdašnji monasi poklonili srpskome kralju Aleksandru Obrenoviću. Godine 1903. gubi mu se svaki trag. Tek će biti pronađeno 1915. godine prilikom dvorske seobe s Topole. Nošeno je s vojskom 1915/16. godine u arhivi preko Albanije i čuvano na Krfu do 1918. godine, kad je ponovo vraćeno u Beograd. Potom je čuvano u Glavnoj državnoj blagajni, a od 1935. smješteno je u Muzej kneza Pavla. U vrijeme II svjetskog rata nalazilo se kod upravnika Narodne banke u Užicu i Manastiru Rača, a početkom 1944. prenijeto je u trezor Narodne banke u Beogradu, da bi se konačno poslije oslobođenja našlo u Narodnome muzeju u Beogradu (D. Bogdanović, n. dj., 96, M. Marjanović, „Spomenik starosrpske pismenosti“, Blic, Beograd, 11. VIII 2005). Ovaj najstariji sačuvani ćirilski spomenik, uvršten u Listu svjetske kulturne baštine, predstavlja jednu od najvećih kulturno-istorijskih znamenitosti nastalih na tlu Crne Gore i jedan od najljepših rukopisa svijeta. Krajem XIX vijeka (1897) u Beču je, pod nadzorom Lj. Stojanovića, izrađeno prvo fototipsko izdanje Jevanđelja tako što je prvih 40 strana urađeno u punome formatu i koloru, a preostalih 320 strana smanjeno upola i štampano u dvije boje: crvenoj i crnoj. U posljednje vrijeme u Beogradu je mnogo učinjeno da se fototipski, vjerno originalu, izda ovo Jevanđelje. Konačno je to i urađeno 2005. godine u numerisanome broju primjeraka.

izvor: KOMUNA