NAD OPUSOM AVDA MEĐEDOVIĆA – mr Aleksandar Čogurić

Nad opusom Avda Međedovića
Naš Homer u odajama Harvarda
Danas je dio kolektivnog pamćenja, istorijskog i nacionalnoga. Reprezent je jedne kulture, orijentalno-islamske, i prostora, obrovskoga, koji je imao snagu da proizvede velike pojedince, savršenoga znanja i talenta. Na Harvardu i drugim elitnim univerzitetima u Americi, djelo Avda Međedovića upoređuje se sa djelom poznatog starogrčkog pjesnika Homera…

Piše: mr Aleksandar ČOGURIĆ

Harvard, grad balkanske epske svjetlosti, čuva Kolekciju Milmana Perija i u njoj nekoliko stotina hiljada stihova bošnjačke usmene epike. Najznačajniji njezin dio predstavlja epski opus Avda Međedovića i u njemu spjev Ženidba Smail-agić Meha. Kao što jedan veliki stih može da ima uticaja na dušu jednog jezika (Gaston Bašlar – Poetika prostora), tako i jedan veliki spjev obilježava jedan prostor, zajednicu, identitet, kuluru – orijentalno-islamsku. Znamenita teoretičarka književnosti, Julija Kristeva, napisala je: Kada proučavamo bilo koju islamsku književnost (kažem islamsku, ne govorim samo o vjerskoj književnosti, već o književnosti, islamskog, muslimanskog svijeta), zapažamo da se njen duh hrani religijskom misli, kuranskom misli ,tako da u svakom trenutku nailazimo na filigran kuranskog teksta ili Prorokove riječi u tekstovima koji na izgled nemaju vjersko značenje i koji nisu napisani u tom duhu. Međedovićeva poezija nosi jak impuls te velike kulture kojoj je religija dala mnoge smjernice koje je njegovala i baštinila kroz vrijeme. Može zavarati neoprezni osvrt da je ta umjetnost likom isključivo izraz islamske religije, ali ona je samo u sebe ubaštinila najljepše religijske sadržaje, dajući im umjetničko ruho.

Povodom sjećanja, te važne potpore pamćenju, Fernando Katroga je napisao: Da je oduvijek znao – kao što je znala grčka boginja pamćenja – što je bilo, što jeste i što će biti, čovjek ne bi imao sjećanja, ne bi imao sposobnost isčekivanja, niti potrebu da ostavlja tragove po kojima ga traže. Pošto je pamćenje nestalno, moramo se vraćati sjećanjima, i od njih pozajmljivati velike materijale, moramo ići za ostavljenim tragovima, u našem slučaju Međedovićevim pjesmama. Avdo Međedović danas je dio kolektivnog pamćenja, istorijskog i nacionalnoga. Reprezent je jedne kulture, orijentalno-islamske, i prostora, obrovskoga, koji je imao snagu da proizvede velike pojedince, savršenoga znanja i talenta. Međedović je to u svome prostoru – pjesmi o ljudima i događajima, epskoj pjesmi, ali i veličanstvenoj ljudskosti i humanome promišljanju svijeta i čovjeka u njemu. Njegovo pjevanje nije bilo plod slučaja, incidenta, već sigurni izraz jednoga prostornog i izgrađenog sistema vrijednosti, stavova, uvjerenja i značenja. Međedović – pjesnik pravoga talenta, koji se ispoljio u pravo vrijeme i na pravom mjestu, pokazao se u punoj snazi pred naučnicima koji ne stignu na svaki pjesnički prag. Tako, često sa žalom spominjemo velikoga pjesnika, bez ijedne zapisane pjesme, veličanstvenoga i legendarnoga Ćor Husa, pjesnika koji se našao u međuprostoru epskoga istraživanja, đe ga nijedan istraživač nije sreo, a sreli su dalek broj pjesnika-pjevača koji s Ćor Husom nikad ne bi mogli zajedno pjevati – tako su mnogi od njih govorili. Taj veliki Međedovićev epski predak nije se sreo ni sa kim ko je prikupljao epske pjesme, a mogao je sresti Vuka Karadžića, Kostu Hermana, Bogoljuba Petranovića. I poslije njega velike su pjesme ispjevane, imamo ih, ali pretpostavljamo samo kakva je poezija utihnula sa Ćor Husovim odlaskom.
Međedovićevo pjesništvo spomenik je Ćor Husove pjesme, ispravljena je koliko toliko nepravda prema epskoj pjesmi, prema Ćor Husu nikad. Na najbolji način je učenik zahvalio svom učitelju od kojeg nikad nije primio niti jednu pjesmu, a sjećao se da ga je kao dječak jednom slušao. No, tada nije ništa upamtio, jer su ga dječački interesovale druge stvari. Kad je počeo pjevati pjesme, tako nam se čini, strepio je pred tom zamišljenom pjesničkom legendom. Imamo utisak da bi Međedović đe god bi zapjevao imao pred očima lik svog uzora i muze od kojih je, poput Homera, preuzimao stihove.
No, došli su do Međedovića. Niko se nije bio uputio njemu namjerno, već su ga sreli na velikom istraživačkom putu – otkrivanju tajne oko Homerovih spjevova. Kad pravoga umjetnika sretne veliki istraživač – slava mu je otvorena. Do Međedovića su stigli američki istraživači Milman Peri i Albert Lord, ne da vide Međedovića, no da nađu put do Homera. Viđeli su Međedovića i otvorili novi put prema Homeru: da, mogao je i u staroj Grčkoj postojati genijalni pjesnik, moćan da u jednom dahu saopšti dugačku pjesmu.
Da nije bilo profesora Perija i Lorda, koji su htjeli ustanoviti na koji način se zapamćuju epske pjesme i što taj proces zapamćivanja čini komplikovanim i složenim, otišla bi niz strminu i Međedovićeva pjesma. Teško bi ga ko i spominjao jer on je bio izdanak epike koja je dogorijevala potonjim žarom, a ni društvene i kulturne prilike nijesu joj išle na ruku. Bilo je to vrijeme kad kultura Međedovićeve zajednice nije imala moćnijega prijatelja. Sad vam je jasno da se ne bi sreo ni sa jednim drugim istraživačem, osobito formata kakvog su bili pomenuti profesori. Mimoišao ga je bio i glasoviti Matija Murko, koji je bio priveo kraju svoja obimna terenska istraživanja. Ali, Murko je učinio jedan potez kojemu usmena epika treba biti mnogo zahvalna. Taj veliki zaslužnik uputio je svojom primjedbom američke istraživače put Balkana, jer je bio dobar poznavalac epskoga stanja na terenima jugoslovenskog dijela Balkana. Valja se podsjetiti kako se to desilo. Murko je bio profesor francuske Sorbone na kojoj je mladi Peri brani svoju doktorsku tezu, vezanu za ličnost i djelo starogrčkoga Homera. Murko je pažljivo odslušao odbranu i naučnički prigovorio Periju, pokazujući razumijevanje za nedostatak koji je uočio. Rekao mu je da balkanski prostor krije još dosta epskoga materijala koji može odgonetnuti tajnu Homerovog slučaja, koju je u nauci pokrenuo njemački filolog Fridrih A. Volf – Prolegomena ad Homerum. Njegove riječi: Držim da Homer nije nikad ni postojao, poslije Međedovića mogu se ovako preobratiti: Ako postoji Avdo Međedović mogao je postojati i Homer.
Oštroumni naučnički Perijev sluh shvatio je Murkovu dobronamjernu preporuku i počeo pripreme za svoju ekspediciju. Pet godina iza toga razgovora stigao je na Balkan (ljeto 1933. i jun 1934. – septembar 1935. godine), i ušao u netaknuti epski svijet – Sandžak i njegovo neposredno susjedstvo. Progazio je on taj svijet svim pravcima, skupio građu koju, evo, stotinu godina još nijesmo kadri cjelovito predstaviti javnosti. Mada, dosta je urađeno, vrata Kolekcije Milmana Perija poširoko su otvorena. I tu je bilo mnogo sreće. Godine 1935. Sreo je Peri između ostaloga i Međedovića kojega je i sam prozvao balkanskim (sandžačkim) Homerom. Nakon povratka u Ameriku Peri je ubrzo stradao nesrećnim slučajem. Vidimo kako je tanka nit lebđela između vječnosti i nestajanja. Niko kao Peri nije to umio uraditi do kraja. Bez obzira što je knjiga Alberta Lorda Pjevač priča planetarno glasovita knjiga o epskoj proizvodnji. Sve su to magistrale koje je projektovao Peri, a realizovali i radove izveli pjesnici pjevači pred kojima na dan oda gazi Međedović. Sklopile su se oko Međedovića sve okolnosti potrebne pravome pjesniku: pamtio je Osmansko Carstvo, bio u njegovoj vojsci i progazio Homerovim krajevima, doživio politički slom Carstva i sve najgore surovosti koje su uslijedile nakon toga sloma, po njegovu zajednicu. Bolne godine dale su mu najširi pogled na čovjeka i njegovu sudbinu, čovjeka koji je okrenut velikim djelima, koji život ne posmatra kao improvizaciju. Pamtio je dobro kako se slomilo jedno društvo, samo je bolno uzdisao, ali nikad nijednu oporu riječ nije izgovorio. Bio je čovjek svoga kraja, svoga društva, pojedinac koji mu se najviše odužio svojom pjesmom i proslavio ga u svijetu.
Privilegovane su kulture koje imaju stvaraoce i ostvarenja koje nadilaze granice jedne zajednice i postaju dobro na globalnome nivou. Takve pojave potvrda su da se odgovori na mnoga važna pitanja nalaze u različitim krajevima svijeta. Sandžačka epska geografija proizvela je najveća djela usmene epike u dvadesetom vijeku. Piter MekMarej je napisao da kad ne bude Avda među živima, neće se naći niko ko bi bio ovakav za pjevanje. Epski književni svijet bio bi mnogo prazniji i siromašniji kad pored Ženidbe Smail-agić Meha (12311), Osman-bega Delibegovića i Pavićević Luke (13326), Ženidbe Vlahinjić Alije (6048), Osvete pogibije Ličkog Mustaj-bega (6290) ne bi stajalo ime Avda Međedovića.
*(Autor je saradnik u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju )
Nepismeni mesar iz Obrova
Avdo Međedović je rođen u Obrovu kraj Bijeloga Polja. Kao godina rođenja uzima se 1875. jer je, po kazivanju Nikole Vujinovića, 1935. imao oko 60 godina. Mada ima i mišljenja da je rođen 1866. Umro je 1953. godine u svom rodnom Obrovu. U djetinjstvu nije pohađao nikakvu školu, ali je za vrijeme služenja u osmanskoj vojsci, u kojoj je proveo sedam godina, pohađao podoficirsku školu u Solunu. U vojsci je naučio turski jezik, ali nije znao ni čitati ni pisati na bilom kojemu jeziku. Poslije povratka iz vojske živio je na porodičnom imanju u Obrovu baveći se mesarskim zanatom sve godine osim ratnih.
Vrstan guslar i pjevač
Avdo se sa guslama susreo još u ranom djetinjstvu a guslarsku vještinu učio je najprije od oca Huseina, koji je bio vrstan guslar, a kasnije i od drugih čuvenih guslara toga doba: Ćor Husa Husovića, Nezira Kaljića i drugih. Zahvaljujući izuzetnom daru i vještini, tokom vremena postao je najveći i najtraženiji guslar i narodni pjevač u kraju… „Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera. I da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šadrvana i rekao: „Ovo je Homer”, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svako znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon, može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane. Osiromašiće, kao što je on osiromašio, jer, „u kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede”, govorio je Ćamil Sijarić o Avdu Međedoviću.

izvor: KOMUNA