PODSJEĆANJAE NA MIODRAGA BULATOVIĆA – Maja Grgurović

Podsjećanje na Miodraga Bulatovića

Naš Servantes u Okladima

PN; Bulatović se, iz svog rodnog grada, branio pisanjem, i od rata, i od uspomena. Unošenje crnog humora, simboličkih maglovitih slika iz kojih se naziru okrnjene duše i duboki bolovi pratili su njegova djela, a izvorište ideja je, svakako, u rodnom selu i gradu Bijelom Polju…

Piše : Maja Grgurović

Miodrag Bulatović, Bjelopoljac, jedan je od najposebnijih autora sa crnogorskog tla, a njegova osobenost i duboka veza sa poetikom apsurda, mogu se povezati i sa vremenom i sa prostorom u kojem je živio i stvarao. Apsurd (lat. absurdum – nemoguće, besmisleno) kao pojam ulazi u problematiku književnosti u XX vijeku i zahvata ona djela koja propagiraju ideju o besmislu egzistencije na ovom svijetu. Takođe, zbog čovjekovog pokušaja da pronađe smisao, apsurd sve više raste i prekriva sve ono što čini realni, ali i iracionalni svijet.
Ako se pribjegne biografskoj metodi analize književnih tekstova ovog Bjelopoljca, koji je ostavio nesumnjiv trag u crnogorskoj književnosti, uočavaju se brojne analogije između magičnog i simboličnog, često izvitoperenog prostora njegovih djela i rodnoga kraja, koji je, sasvim je očigledno, bio plodna inspiracija za pisca. Ambijent u kojem odrasta, kuća u kojoj je ubijen, na piščeve oči, njegov otac, majka koja ga je zvala Vuk, umjesto po imenu, jer je vjerovala da ga tako brani od nečastivih sila, zatim seoska idila koja je, zbog izolovanosti upućivala na samoću i kontemplaciju, sve je uticalo na njegovo stvaralaštvo.
Djetinjstvo obojeno ratom daje nove ožiljke, koje je bjelopoljski dječak morao da nosi sa sobom kao žig jednog života i jednog vremena. „Neprestani čin osvete“ – bila je Bulatovićeva literatura, jer, vrativši se iz Beograda, na istoj trpezi, u prostoriji u kojoj je ubijen njegov otac, napisaće i „Crvenog petla“ i njegova druga djela. Bulatović se, iz svog rodnog grada, branio pisanjem, i od rata, i od uspomena. Unošenje crnog humora, simboličkih maglovitih slika iz kojih se naziru okrnjene duše i duboki bolovi pratili su njegova djela, a izvorište ideja je, ako se sagleda njegovo odrastanje,svakako u rodnom selu i gradu Bijelom Polju. Posebnu pažnju u beogradskim tadašnjim krugovima okupira piščeva pripovijetka „Crn“, koja tih 50-ih godina 20. vijeka predstavlja psihički nestabilnog lika i njegovu perspektivu ratnih stihija.
Bulatovićev roman „Crveni petao leti prema nebu“ (1959) donosi nešto sasvim novo u književnom angažovanju ovoga pisca. Na specifičan način ovo djelo prikazuje svijet prepun tuge, apsurdnosti, žrtve i straha, a sve to kroz prizmu groteske. Mijenjanjem samog hronotopa koji je uslovljen ponašanjem likova, mijenjaju se i oni sami i stapaju sa haosom koji je izvan njih, a koji dominira i unutar njihovih slabašnih i tužnih srca. Lutanje bez napora i cilja (ako ima cilja, onda je on često neosnovan) – jedino je kretanje u ovom romanu. A kretanja pisca po jugoslovenskom prostoru bivaju ispunjena upravo time – i lutanjem i traženjem i stvaranjem, i vraćanjem Bijelom Polju, neiscrpnoj kolijevci motiva.
Sama zamisao pisca da ljudi zajedno sa životinjama funkcionišu u takvom prostoru u romanu daje jasne nagovještaje da je riječ o svijetu bez svijeta, o besmislu egzistencijalističkog napora da se uvede poredak i red, o životinjskim nagonima i potrebama izjednačenim sa drugim živim bićima. Međutim, svi oni žive u takvom prostoru, i dijele slične sudbine. Može li taj prostor postati izjednačen sa prostorom u kojem je živio i iz kojeg je potekao Bulatović, nadograđivan fantastičnim i apsurdnim, ostaje na slutnjama čitalaca i književnih kritičara.
Dominacija simbola kao stilske figure pretvaranja jednog značenja u drugo, uočljiva je i nosi osnovni značenjski sloj u romanu. Iako simboli proizilaze iz istorije, kulture, mitologije, pokušaji da se neki od njih izmijene u okviru drugostepene modelativne stvarnosti (književnosti) svode se na kontekstualno mijenjanje, ali njihova osnova ostaje ista. Kultura uslovljava čovjekovo ponašanje pa i samo tumačenje simbola zavisi od kulturoloških razlika. Bolje organizovanija društva u pogledu vjerovanja imaju veći stepen simbolizacije i veću primjenu njih samih u svakodnevnom životu. Simboli su moćno sredstvo za razgrađivanje i prikazivanje svijeta u romanu „Crveni petao leti prema nebu“. Ova figura je slična metafori i alegoriji ali teži višeznačnosti i većoj apstrakciji, stoga je upotrebljiva u simbolizmu, avangardi, nadrealizmu, jer ove epohe nose u sebi veliku dozu simbolizacije i uključivanje apstraktnog u niz realnog hronotopa. Taj realni, stvarni, opipljivi prostor u romanu može biti dvostruko tumačen – on iz perspektive različitih psiha može da bude i izmišljen, i sasvim prihvatljiv.
Početni signal teksta, naslov, umnogome doprinosi sveukupnoj slici imaginacije u romanu. Naslovna sintagma ima visok stepen simbolizacije jer se već na samom početku otvara široko polje simbola: crvena boja, pijetao i nebo. Ovakav naslov sugeriše na postojanje nebeskog(rajskog) hronotopa koji će biti jedan od glavnih u romanu a samim tim uvodi u priču pijetla i nebo kao neodvojivi dio takvog prostora. Možda je zvuk pijetla u rodnom selu inspirisao pisca da mu se posebno posveti, i da on postane prepoznatljiv književni junak u djelu, nosilac simboličkih značenja.
Ako se krene dalje, u analizu simboličkih prostora i pojedinačnih simbola, naići će se i na crvenu boju. Osim sa pijetlom, ova boja je u romanu povezana najčešće sa sudbinom lude Mare, likom koji simbolizuje ženski princip, žrtvu i tragediju. Silovana, odbacivana i tužna luda Mara drži svoj crveni cvijet u rukama baš u trenutku kada putem unutrašnjih glasova saopštava sebi: Molila sam ih i plakala, i oni su me izgazili…čini mi se da su me svi gazili. Ovakve slike prikazane su isključivo uz dominaciju crvene boje, u ovom slučaju tumačene kao boje krvi, unutrašnje patnje i zla koje je snašlo sve likove u romanu. Gotovo da ne postoji lik u romanu koji je lišen ili unutrašnjeg ili spoljašnjeg zla.
Bulatovićev makrokosmos odraz je mikrokosmosa svakoh junaka. Dominacija zla sugeriše na dominaciju lošeg u svijetu, iskrivljenu sliku stvarnosti, ali stvarnosti koja je uprkos visokom stepenu iracionalnog prepuna zlih sila i ružnih namjera. Ono što je pisac vidio u djetinjstvu, ubistvo oca, siromaštvo, neki neuspjeli pokušaji da se iščupa iz turobne stvarnosti u rodnom Bijelom Polju – isplivava u karakterima i sudbinama njegovih likova, psihološkom magijom, istovremeno i istinito i fantastično. U prašini i izmaglici, pejzažu koji ne sluti na dobro, Bulatovićevi junaci se batrgaju između želja i nemogućnosti njihovog ostvarenja, između sna i jave, zarobljeni u nevidjelici. Poznate magle u Bijelom Polju, one izjutra i u večernjim časovima, slike su veoma dobro poznate piscu. Ono što posjeduje piščev naš um, rasipa se po listovima knjiga.
Uprkos svemu, junaci Bulatovićevog ostvarenja pokušavaju da omekšaju svoje srce, i postanu ljudi, u pravom smislu te riječi. Dok Luda Mara želi da rijeka spere sve grijehe sa ljudi, koji će konačno postati bolji, na drugom kraju romana i dva apostolska imena, Jovan i Petar, polažu nadu u moć vode i odnošenje svega postojećeg, lošeg.
Pisati o Bulatovićevom stvaralaštvu, a ne zahvatiti sva njegova djela, osvrćući se na njegovo djetinjstvo, nepotpun je dojam njegovog književnog uobličavanja, a ovog pisca trebalo bi iznova čitati i u njegovim tekstovima otkrivati sve ono što nudi modernističko i savremeno pero. Balkanski Don Kihot, kako su ga zvali u književnim krugovima Jugoslavije, iz sela Okladi kraj Bijelog Polja, autor je koji je ovaj grad uveo u jugoslovensku i svjetsku literaturu i stvorio jedan posve novi svijet, koji je upotpunio svojim stvaralačkim uzletima.

U ravni s Bokačom !?
Miodrag Bulatović, rođen je u Okladima – Bijelo Polje1930 , a preminuo je u Igalu, 1991. Bio je jedan od najpoznatijih pisaca moderne jugoslovenske književnosti.. Bio je učenik beranske gimnazije , a pošto se neredovno školovao Gimnaziju je završio u Kruševcu 1950. godine, a na Beogadskom univerzitetu je studirao psihologiju i književnost. Neko vreme je radio kao novinar. Dobitnik je je NIN-ovue nagrade za roman Ljudi sa četiri prsta 1975.godine.
Miodrag Bulatović bio je romanopisac i dramatičar, sklon mračnim, demonskim vizijama. Njegova slika svijeta je morbidna, a likovi su karnevalski, istovremeno groteskni i tragični. Djela ovog pisca su strani kritičari stavljali u ravan sa delima Đovanija Bokača, Fransoa Rablea i Migela de Servantesa. Njegova najpoznatija dela su: Đavoli dolaze (1955), Crveni petao leti prema nebu (1959), Heroj na magarcu (1967) ,Rat je bio bolji (1969), Ljudi sa četiri prsta (1975), Gullo Gullo (1983), Peti prst (1977), Vuk i zvono (1958)i Tetoviranje srca – roman u pripremi.

izvor: KOMUN@