KOLUMNA – Gordan K. Čampar – STARO LICE KAO SPOMENAR

Tužni pogled strarog oka, sa puno tišine neispričanih priča, u njemu tragovi rastanaka, gubitaka, čežnje, sjete, dostojanstva i blagom toplinom u sebi.

Na licima, nečitkim pismom ispisana istorija koje nema u knjigama. Između bora i nabora, sakriven po neki osmijeh, otisak prošlih dana, radosti i tuge.

Svako lice kao spomenar, svaka bora ko putokaz, one nastale od briga naoko oštrije, od osmijeha kao da su mekše, bez razlike isprane suzom prolivenom u samoći i tišini.

Pogled miran, iz njih isijava posebna svjetlost, prošao mnoge oluje i zna da će i ova proći.

Na tim licima može se prepoznati nježnost majke, snaga oca, toplina bake ili strogost đeda, ali i tragovi ljubavi, borbi, pobjeda i poraza.

Nije staro lice puki znak prolaznosti, već podsjetnik na ljepotu bivstvovanja. Za nauk nam je i da svaki trenutak ostavlja trag, da svaka odluka i svako osjećanje imaju utjelotvorenje.

Gledajući u ta lica, prepoznajemo sjutra, jer jednog dana i naša će lica pričati svoju priču.

U obavezi smo se s poštovanjem odnositi prema generaciji na zalasku. Oni su živa svjedočanstva vremena, tihi podsjetnici da vrijednost čovjeka nije u mladosti koja proleti ko dlanom o dlan, već u iskustvu, mudrosti i sjećanjima koja nadžive svakog.

Ovo viđeh, u Domu za stare, u Bijelom Polju, gdje prepoznah nesebičnu brigu o njima, od zaposlenih, od direktora ustanove Predraga Tončića, preko glavne sestre Mirele Kajević pa sve redom, imena ne znam ali naklon do poda.

Vidljiva pažnja, kao da su najbliži rod, malim pokretima dobijaju signal da treba pružiti ruku, i sve ide svojim tokom, kao voda što traži svoj put.

Prosusmo par stihova, srdačnim aplauzom dadoše do znanja da im gode susreti sa pjesnicima, uručismo knjige da im se nađu.

Foto zapis pravi  čarobna Sabina, Fikret toplim riječima zahvaljuje.

Pozdravljaju, neko stiskom, neko mahanjem, njih nekoliko klimnu glavom, zalutaše pogledi, poneka suza u oku.

Eh, šta ti je život!