KOLUMNA- Gordan K Čampar – JOKA SA VILUSA

JOKA
A mogla se zvati i drugojačije, možda, Nada, Milosija, Labuda, Ljubica, Vera, Dragica, Koviljka, Danica, Darinka, Saveta, možda i neko ime što ga se sjetiti ne mogu.
Crnogorka, s’ ovih krša, sa malim brojem dana provedenih u školskoj klupi ali sa iskonskom bistrinom, sa umom na granici dragulja, sa riječnikom na kojem su joj zaviđeli i učeni ljudi, što ih je sa svog uglancanog praga nerijetko znala sretati i sa njima besjediti.
Znala je pomno slušati, kratkim pokretima glavom davala do znanja da se slaže, ili je tražila nekog posla oko ,,vatre” da ne mora potvrđivat’.
I voda je kada poskakuje u džezvi po usijanoj ploči mirisala a kamoli pogača koju je s’ vremena na vrijeme znala onako bez rukavice okrenuti da ne izgori.
Tiha k’o molitva, pogleda grejanog na suncu, zagrljaja mekanog k’o oblak pun ljetnje kiše, grubih gorštačkih ruku, tamnom krpom pridignute kose a na licu svaka briga ostavila trag.
A cigla ispucala od prečestog grejanja uvijek tu na dohvat ruke da bi se ,,krstima” našla, zlu ne trebalo.
Bijela k’o snijeg, noćna haljina , sa ponekom ružom spretno izvezenom.

Prozorsko staklo bez mrlje da bi što dalje mogla baciti pogled kada očekuje đecu.

Nikada do kraja zatvorenom kapijom, iščekujući ih bijelog svijeta, s’ bokalom vode sakrivenim u grm divlje ruže.

Vrijeme prolazi neumitno ali ova sjećanja  na Joku blijeđeti neće.