PAR KORAKA PO NI’ŠIĆU
Subota, vrijeme turobno, sitna kišica podsjeća na ostatke zime iako je april u velikoj mjeri poodmakao.
U društvu sa Brankom Kovačevićem, rođenim Vilušaninom, vlasnikom najstarije umjetničke galerije, Most, i Perom Nikčevićem, slikarskim čarobnjakom čija linija naslućuje vječnost, rođenim tu na domak Carevog mosta sa staništem u Parizu i njegovom besjedom da je car napravio jedan ovakav i u Francuskoj, samo što je ovaj Nikšićki duži i sa mnogo više voltova.
U posjeti RTVNK, kod jedne zanimljive i spontane grupe ljudi, svi nasmiješeni i svi se rukovaše, srdačni, naš domaćin Bojana bliska k’o da nam je rod.
Ne odoljeh da se javno ne poklonim sjenama, čovjeku, boemu, pjesniku na čije stihove Nikšić miriše, sa kojim se budi i sanja, Vitu Nikoliću, hrabrom čovjeku koji svoju vječnost započeo smiješkom, što u svom kaputu prkosi vjetru na trgu, Ljubu Ćupiću, te briljatnom mladom umu koji je htio pokoriti svjetsku šahovsku pozornicu, ali mu jedan kratki korak stao na put snovima, Batu Kontiću.
Popiti kafu, a gdje ako ne u Onogoštu, usput prilazeći bacismo pogled na Dom JNA, kakva armija takav i dom.
U restoranu, Ćano, Buba, Ljubo, Joka, ing. Slade, Nikola I, Vito, i tako u nedogled, okupio ih Maksim na izložbi monografije VIĐENI NIKŠIĆANI.
U sali pored, šahovski generali u borbi za pehar šahovskog genija, /MEMORIJAL VLADIMIRA BATA KONTIĆA/, Azerbejdžanac Sulejmani, naš Nikola Đukić, Julija Osmak iz Ukrajine, Italijan Basa, Belgijanac Darda, Turčin Sanal Vahap i ostali.
Sretoh Nikača, svjetskog prvaka, jedva me poznade ali se poslije ispričasmo.
Kod Pera u rodnoj kući, sve miriše na boje koje se još uvijek suše po platnima obješenim na zidu ateljea, na domaću šljivu, kobasicu, slaninu, mladi sir i priču bez kraja.
Osvrćem se, i u tim trenucima zamišljam da često poželim biti; NIKŠIĆANIN.
Gordan K Čampar
