NAD PALETOM DŽEKA HODŽIĆA – Šeki H Musić

Nad paletom Džeka Hodžića

Velikan i likovni prorok

Djela, Hodžića, istaknutog akademskog slikara, rodom iz Bijelog Polja nalaze se u mnogim kolekcijama kod nas i u svijetu. Učesnik je više kolonija i umjetničkih simpozijuma, a najdraža mu je zavičajna slikarska kolonija, Stari Most u Bistrici kod Bijelog Polja, koju je organizovao akademski slikar, mr. Abaz Dizdarević i izložba u Bijelom Polju, održavanje festivala, Refestikon, omaž o Ćamilu Sijariću-Prsten s one strane sna, u organizaciji mr Dragića Rabrenovića…

Piše: Šeki H. Musić

Umjetnik sa autorom teksta

On se od početka karijere vodi idejom da prilikom stvaranja ne treba vjerovati onome što savremenici razumiju, već da treba insistirati i istrajati na onome što ne razumiju, a da pri tome umjetniku istina treba biti vodič, razum čuvar, a pravičnost moć. To je prikazao i u “Apokalipsama”, koje zajedno imaju devet djelova – tri trilogije stradanja. Osvrnuo bi se na njegov stvaralački rad: Apokalipsa 1. Apokalipsa 2. Apokalipsa 3. Apokalipse 1 i 2 su prezentovane javnosti u istorijskom muzeju i u Vijećnici gradu Sarajevu i u nekoliko Evropskih zemalja. Finalna je bila u Norveškom gradu Dramenu. Pored triptiha izložbu čine i radovi manjeg formata. Izuzetno su interesantne propratne skice i studije za velika ostvarenja, u kojima se vide stradanja i zločini u ljudskom rodu, te što je čovjek i koliko vrijedi. Hodžićevi radovi predstavljaju i proročansko predskazanje, kao da je naslutio ovog nevidljivog neprijatelja koji uništava ljudski rod. Apokalipse radi već dugi niz godina, ide dalje polako obeležava put koji nema kraja i nikada nestaje. Ljubav je za Hodžića osnova stvaralaštva, on traje i ide dalje savladava prepreke, takvi su Godijevci, Bjelopoljci i kad imaju prepreka,savladjuju ih udare sebe šakom u prsa i kažu: Problem je kad nema problema i tako je riješena dilema. Autor kaže – davno sam krenuo, dugo putujem dokle ću stići. Zajedno putujemo moj teret i ja, njegov nosač poslušnik, ponekad se usputno svađamo, zagalaimimo, pa se čak uhvatimo za vratove, taj moj teret prijeke je naravi, nepredvidiv je i težak, teži od olova. Jedva izađem na kraj sa njim, zna me probuditi usred mrkle noći i zapovjedati ustaj ulijenio si se, osvrni se pogledaj iza sebe, ne dozvoli da zajedničku muku uhvati korov. I ako se ne može uvjek napred urađeno, pređeno se ne smije zapustiti. Tako mi zbori ponekad je lak, veseli me, zadirkuje, otvara probleme u koje on i ja uživamo. Te dane provodimo u obostranom zadovoljstvu i uživanju, ja govorim u svoje ime, kasno legnem rano ustanem, on me, moj teret podstiče muzikom, poezijom, pošalicama, lakši od perca, umiljatiji od janjeta i kada se umirim zaspem i putujem u snovima. Slikari poput Džeka Hodžića pripadaju redu vidovnjaka.

Rad iz ciklusa Aleksandrija

Što god je u likovnoj vizuri naslutio u egzisticijonalnom ramu i u potpunosti ostvario. Hodžić ma koliko to bilo čudno je slikar, filozof čudan od samog svog pojavljivanja do najnovije linije koju tka poznavajući tanane niti. Ovozemaljske trakavice nepresušnog zuluma, opsesija tim nesavršenim svijetom smjestio je slikar u neobičnu sliku autentičnih stvaraoca kojima svakodnevno treba vjerovati zbog talenta kojim je obdaren treba ga tumačiti,pratiti iz slike u sliku iz ciklusa u ciklus iz decenije u deceniju. Hodžić u svemu što je do sada uradio pripada tim istanačenim pojedincima vrijednim poštovanja i dostojnih umjetnosti čiji su znak. Značajnije slike talentovanih poput ovog umjetnika nesebično su prepustili drugima, zbog toga je njihova opsesija nama najbolja. U slučaju Džeka Hodžića razvodnjavanje slike znači pretresanje života, života uništenog ljudskom potrebom za verifikacijom zla. To đavoljsko, umjetnik je prepoznao na ličnom primjeru kojeg je potom prenio u moto slike u sopstveni izgon iz sebe u vječnu filozofsku dilemu i zapitanost. Pitanja su postavljena kao unaprijed ne odgonetnute teme opšteg u slici koju predstavlja mozaik. Hodžić traži rasute odgovore nemoćan da kao pojedinac odgovori temi koja ga decenijama proganja. U njegovom slučaju umjetnost kao takva jedina je satisfakcija mjera za minimalnu utjehu i tračak nade u bjelini slike i boje i nevinosti bijelog jagnjeta, možda se u tom susretanju sreće i sa Andričevom Askom koja u igri sa vukom traži razrešenje i konačni spas. Spasavanje je Hodžić započeo kroz cijelo svoje dijelo koje može nesumnjivo biti intimno, zahvalan za izgon iz surove pozornice na kojoj se našao sam sa sobom, ne kao stradalnik već kao svjedok tog stradanja.
Te kosti u jamu su od nekog koga je neko gurnuo, taj je ostao tu, pa si ti Džeko to nacrtao. Na slici se vide sve boje noć, dan da zlo neprestalno traje jagnje koje se od straha koči, jeziva provalija i kosti kako zjape, neko od rodbine bi da ih u grob stavi ali ne zna čije su koje. Bik kao simbol snage zaštitnik u dnu stoji, vidim jeziv prizor u dnu u tami koščate ruke,samo bez mesa iznad nebesa. Ima i dječje odjeće mogle bi da se opreme kosti i žica da se sve to veže i prazna duklja ostatak glave i ždrijelo koje bi nešto da kaže i ruke i noge koje bi da stanu. Koji je to mozak, ko je sve to smislio i kako je moglo da se desi,i da li je u pitanju dijete, čovjek,žena tu su kosti njine gledaju iz tame komadiće neba, a odane dobre duše kažu: Da to ljudski um raditi nikada ne treba. Ne znam šta reći. Zašto jedan bolesan um kaže ti si kriv. Slika je na principu, kontrastiranja ili različitih vroijednosti pa se tako u glavi stvori pomisao, naiđe riječ, krv, svjetlost, dan, noć, tama – sve sami simboli zvjerstva, uništenja, zločina, pomisao izaziva jezu, to si ti Džeko naslikao, ma ne smiješ. Hodžić je umjetnički gigant koji obeležava jedno vrijeme i svoj put kroz slike ukazuje na grijehe koji ne bi smjeli da se ponove radi budućih generacija i da Bog da, da čovjek čovjeku bude ogledalo u dobroti i ljubavi I bude plemenitiji prema prirodi samo sebi i svim bićima sa kojima dijelimo zemljani šar…

Godijevo mi je sve
Postoje dvije stvari koje insan ne može da bira u životu to su: Mjesto rođenja i roditelji. Kad bih birao mjesto, izabrao bih neku poznatu destinaciju, poznato mjesto, grad, planinu, jezero, ostrvo ….! Kada bi mogao da bira roditelje, neko bi izabrao bogataša-parajliju, glumca ili glumicu, književnika, državnika, sportistu…! E ne može! Tako je i samnom. Godijevo gdje sam rođen je moje sve! Volim ga i što više starim – sanjam! Lijepo mi je, umiveno kišom i obasjano suncem. Ono je kao slika obješena za nebeski svod. Roditelji, Rahmetli majka Halima i babo Lutvo su dva meleka koje i kada bih mogao da biram, ne bih mijenjao! Neka ih moji su! Rodili su me njivili i napravili od mene to što sam. Hvala im! Volio bih da umrem pominjući njihova imena, kaže za Komunu,Džeko Hodžić, sa velikom dozom zavičajne nostalgije.

Bogata biografija
Džeko Hodžić rođen je 1950. u Godijevu, Bijelo Polje. Školu za Primijenjenu umjetnost završio u Peći 1970, a Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 1977. godine. Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1980. Takođe je član Udruženja likovnih umjetnika AK 68 u Njemačkoj te udruženja Kunstverein EV Erlangen. Imao je 82 samostale izložbi te učestvovao na 587 grupnih širom Evrope i svijeta. Učestvovao u radu preko sto slikarskih kolonija i simpozijuma u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je 12 nagrada za svoj umjetnički rad, među kojima su i: nagrada na jugoslovenskom konkursu „Pivo Karamatijević“, Internacionalna nagrada „Premio Mandraccio“ Opatija, Grand prix za crtež na izložbi Anale crteža Mostar, Otkupna nagrada grada Wasserburga – Njemačka, Nagrada za instalaciju na izložbi „Collegium artisticum“ i druge.
Nedavno mu je međunarodni žiri iz Meksika, Bugarske,Australije i Srbije dodijelio tokom nagradu na međunarodnoj online izložbi: “Bele noći 2020” u Majdanpeku u konkurenciji čak 430 umjetnika iz 42 zemlje. Potomak je slikarske porodice, danas važi za jednog od najistaknutijih BiH slikara, a o njegovom djelu je objavljeno već pet monografija. Djela mu se nalaze u mnogim galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu. Živi i radi u Sarajevu.

izvor: KOMUN@

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.