KOLUMNA – TRPEZA – Gordan K. Čampar
Trpeza, na njoj topao hljeb, zeljanica smotana vještim rukama domaćice, komad sira, ćevapi dobijeni preko veze u svježem stanju, kao tajna porodičnog umijeća, poneki zalogaj teletine, bubrezi, brizla, paradajz na četvoro, kaplja domaće rakije, „katunjanka“, dosta toga se i zaboravi iznijeti, zagovori nas priča a noć se nikada brže prikradala nije.
Trpeza, za njom besjeda kakvu odavno ne imadoh prilike čuti, govore ljudi, tiho al’ se dobro čuje, među njima prof. dr sa Nikšićkog univerziteta, do njega sa Kragujevačkog, ništa manje važan treći sa Beogradskog, Njegova ekselencija ambasador nama prijateljske države, Zadranin, akademski slikar iz Pariza, sa dežurnim osmijehom na licu „akademac“ iz Berana, beranski boem, drugar iz Imotskog, jedan pravnik širokog spektra saznanja i jedan pjesnik sa uvijek spremnom olovkom u ruci.
Crnogorac. Hrvat. Musliman. Srbin. Kosmopolit, nabrojani nasumično.
Besjeda, i to kakva, svega se sjetiše, samo niko ne pomenu, vjeru, niti viru, islam, čak ni veru, sve to je bilo manje bitno, pričalo se o čarobnim linijama, nekom stihu zapisanim na računu iz kafane, priči satkanoj u nekom gustom dimu, o tome kako diplomata voli svoju zemlju a uz to ne mora osjećati mržnju prema drugoj, kako se pravi dobra rakija, i koliko je jednostavno biti „jednostavan“.
Bez razlike, ili uglas ili redom, sve teče kao potok pri ulivu u veliku rijeku, razumijevanje, očito poznavanje istorijskih činjenica je svakako od velike koristi, nema žurbe i dalje ostajemo „jednostavni“.
Njegova ekselencija mora „protokolarno“, ostatak ekipe neposlušan, biće još proslava, grehota je prekinut besjedu kad se ima što za reći.
Na kraju profesor iz Berana, onako profesorski, o trpezi, o ljudima, svemu, vrijednostima, sa svega srca, o ponovnom terminu…
Imena nijesu pominjana jer sve je ovo bitnije od njih
